Godine 1986. desetogodišnji Edouard Katayama Tripković sa starijim je bratom Yves-Alexandreom u zagrebačkoj zračnoj luci ispraćao čovjeka čije ime tada nije u potpunosti razumio. Bio je to Osamu Tezuka, jedan od najvažnijih autora u povijesti mange i animea, tvorac Astro Boya. Njihova majka, Japanka, prevodila mu je tijekom boravka u Zagrebu, gdje je Tezuka sudjelovao na Animafestu.
Dok su čekali let, Tezuka je dvojicu dječaka pitao vole li crtati. Potom im je pričao o vlastitim počecima i o tome kako je tijekom ratnih godina iznova crtao likove Walta Disneyja dok ih nije mogao gotovo savršeno reproducirati. U restoranu zračne luke nacrtao im je Astro Boya, Feniksa i još nekoliko likova te ih potpisao i posvetio braći. Nekoliko mjeseci poslije na njihova je vrata stigla velika kutija s desecima Tezukinih manga. Katayama tada nije mogao znati da će mu povezivanje Japana i Hrvatske desetljećima poslije postati profesija i, kako danas kaže, životni poziv.
Rođen je u Parizu, u hrvatsko-japanskoj obitelji koja je već sama po sebi bila spoj dvaju svjetova. Majka mu je Japanka, a otac Luka Tripković bio je hrvatski novinar, publicist i dugogodišnji dopisnik iz Tokija i Pariza. Djetinjstvo i mladost proveo je između Pariza, Zagreba, Toronta i Tokija, a Japan i Hrvatska od početka su bili dvije ravnopravne sastavnice njegova identiteta.
Profesionalno povezivanje dviju zemalja počelo je početkom 2000-ih. Na Expu 2005. u Aichiju radio je na hrvatskom nastupu, a 2007. otvorio je predstavništvo Hrvatske turističke zajednice u Tokiju i vodio ga do kraja 2015. Gotovo dva desetljeća poslije, 2025., bio je direktor hrvatskog paviljona na Svjetskoj izložbi Expo u Osaki, na kojoj je Hrvatska osvojila srebrnu nagradu u kategoriji interpretacije teme paviljona.
Godine 2021. osnovao je Japan Croatia Society, društvo sa sjedištem u Tokiju koje razvija kulturne, obrazovne, sportske i poslovne veze između dviju zemalja. Filmska razmjena postala je jedna od njegovih glavnih aktivnosti: hrvatski film predstavlja se u Japanu, a japanski u Hrvatskoj.
Ove godine taj se projekt širi u prvi Japan Festival u Zagrebu, koji će se od 16. do 18. listopada održati u Kaptol Centru i CineStar Kaptol Boutique Cinema. Uz četvrti Japanski filmski festival, program donosi izložbu 23 japanska manga umjetnika, cosplay, japanske proizvode, goste iz japanske kreativne i poslovne industrije te susrete koji bi, prema ambiciji organizatora, trebali prerasti i u konkretniju gospodarsku suradnju.
S Edouardom Katayamom Tripkovićem razgovarali smo o tome što je naučio živeći između dviju kultura, što Hrvati idealiziraju kada zamišljaju Japan, zašto hrvatski poduzetnici često pogrešno procjenjuju japanski odnos prema vremenu i povjerenju, kako se promijenila slika Hrvatske u Japanu i zašto vjeruje da su Japanska kuća u Zagrebu i Hrvatska kuća u Japanu logičan sljedeći korak.
Tezuka u zagrebačkoj zračnoj luci
Vaša je majka sredinom osamdesetih u Zagrebu prevodila Osamuu Tezuki. Što vi osobno pamtite iz tog susreta?
Majka mu je bila prevoditeljica kada je došao na Animafest kao član žirija. Odlično se sjećam tog susreta. Imao sam deset godina i sa starijim bratom Yves-Alexandreom otišao sam u zagrebačku zračnu luku ispratiti ga prije povratka u Japan. Tada sam znao da je Japanac, kao i moja majka i ja, ali nisam mogao ni zamisliti da je Osamu Tezuka za Japan otprilike ono što je Walt Disney za Ameriku i svijet.
Pitao nas je što volimo raditi i volimo li crtati. Obojica smo rekli da jako volimo crtati, a on nam je ispričao da je i sam kao dječak volio crtanje. Tijekom ratnih godina iznova je crtao likove svog idola Walta Disneyja. Isti bi lik crtao ponovno i ponovno, sve dok ga nije mogao nacrtati gotovo jednako originalu. Tek je poslije počeo stvarati vlastite likove.
Kako je do polijetanja bilo još malo vremena, sjedili smo u restoranu i pili sok. Nacrtao nam je nekoliko crteža, među kojima Astro Boya i Feniksa, i svaki posvetio bratu ili meni.
I poslije vam je poslao još nešto?
Da. Nekoliko mjeseci nakon susreta zazvonilo je zvono i poštar je donio veliku kartonsku kutiju. Kada smo je otvorili, bili smo presretni. U njoj je bilo pedesetak, možda i više, manga stripova.
Najviše mi je u sjećanju ostao jedan tanji strip koji je prikazivao Tezuku u svakodnevnom životu, s obitelji i prijateljima. Bilo je mnogo komičnih situacija, primjerice kada bi napravio nešto nespretno ili zaboravio što mu je supruga rekla da kupi.
Tada sam to samo čitao. Tek kasnije sam shvatio da, iako su ga zvali bogom mange i ocem animea i bio je nevjerojatno cijenjen, nije izgubio sposobnost samokritike. Dobro je znao vlastite nedostatke, nacrtao ih je i objavio. To po meni pokazuje njegovu veličinu, ne samo kao umjetnika nego i kao čovjeka.
Ove godine u Zagreb dovodite goste iz svijeta animea i mange. Doživljavate li to kao zatvaranje nekog osobnog kruga?
Ne bih rekao da zatvaramo krug, prije bih rekao da ga širimo. Do prošle godine organizirali smo Japanski filmski festival na kojem je uvijek bilo i anime filmova. Ove godine, osim filmova, dovodimo dvije japanske cosplayerice, a na štandovima će se moći pronaći proizvodi izravno povezani sa svijetom mange i animea.
Dosad je taj krug uglavnom bio filmski. Od ove godine hrvatskoj publici nudimo mnogo širi pogled na Japan.
Između dva svijeta
Imate hrvatske i japanske korijene, živjeli ste u nekoliko zemalja i desetljećima povezujete Hrvatsku i Japan. Pomaže li vam život između dviju kultura da obje zemlje vidite drukčije od ljudi koji su odrasli samo u jednoj?
To što sam dijete dviju civilizacija, dviju kultura, tradicija, jezika i mentaliteta doživljavam kao dar koji me oblikovao u osobu kakva sam danas. Život u Parizu, Torontu, Zagrebu i Tokiju dodatno je pojačao moju želju za upoznavanjem drugih kultura. Zato volim putovati i upoznavati domaće ljude, gdje god se nalazio.
Vjerujem da bi svakome koristilo barem neko vrijeme provesti u sredini drukčijoj od vlastite svakodnevice. Tako ne upoznajemo samo nešto novo nego shvaćamo i koliko se druge zemlje i kulture razlikuju od naše. Često upravo zbog toga počnemo više cijeniti dobre strane vlastitog doma.
Vaš otac Luka Tripković bio je novinar i dugogodišnji dopisnik iz Tokija i Pariza. Koliko je njegov posao odredio vaš životni put?
Za odgoj koji su mi podarili svojom ljubavlju i prisutnošću zaslužni su i otac i majka. Tata Luka je svojom strašću i radom meni, bratu i sestri pokazao kako izgleda kada netko voli svoj posao.
Svi imamo dobre i manje dobre trenutke, a osim s obitelji i prijateljima velik dio života provodimo radeći. Zato smatram da je za osobni razvoj i duševni mir iznimno važno da radimo ono što volimo ili da naučimo voljeti posao koji smo odabrali.
Ja imam sreću što se bavim upravo onim što smatram svojim životnim ciljem: zbližavanjem, razumijevanjem i međusobnim prihvaćanjem moje dvije domovine.
Kad prosječnom Japancu danas kažete Hrvatska, što mu prvo padne na pamet?
Da ste me to pitali prije deset ili petnaest godina, rekao bih Mirko Cro Cop Filipović, s kojim sam imao priliku surađivati kao asistent njegova japanskog menadžera. Danas se, kada Japanci čuju Hrvatska, mnogo češće spominje Luka Modrić. Tome je svakako pridonijela činjenica da su se Hrvatska i Japan već tri puta susreli na svjetskim prvenstvima u nogometu.
U Japanu su poznati i Goran Ivanišević, Stjepan Hauser, Nikola Tesla, Dražen Petrović, Maksim Mrvica, Toni Kukoč i drugi, ali tu uglavnom govorimo o publici s određenim interesima.
A što Hrvati najčešće pogrešno zamišljaju o Japanu?
Mnogi Japan doživljavaju kao zemlju iz 22. stoljeća. To nije uvijek tako. Postoje stvari koje su u drugim zemljama, pa i u Hrvatskoj, riješene bolje. Japan je vrlo razvijen, ali ni on nije savršen.
„Kad sam 2007. počeo promovirati Hrvatsku, za mnoge je Japance još bila siva”
Godine 2007. otvorili ste predstavništvo Hrvatske turističke zajednice u Tokiju. Kako su Japanci tada doživljavali Hrvatsku, a kako je doživljavaju danas?
Kada sam 2007. došao u Japan otvoriti predstavništvo HTZ-a i početi s promotivnim aktivnostima, velik dio ljudi Hrvatsku je još doživljavao kao zemlju koja je nedavno bila u ratu, kao nesigurnu i, zanimljivo, neki su je čak smještali u prostor bivšeg Sovjetskog Saveza. Kad bih tada Hrvatsku morao opisati bojom, rekao bih da je bila siva.
Nakon pet godina Hrvatska se u svijesti ljudi geografski približila mjestu na kojem se doista nalazi, sjevernom dijelu Mediterana. Više nije bila zemlja u ratu, a boja se iz sive pretvorila u jadransko plavu.
Danas možemo reći da se Hrvatska na japanskom tržištu etablirala kao stabilna europska turistička destinacija. Još se nismo potpuno vratili na turističke brojke iz vremena prije pandemije, ali sve je više ljudi koji Hrvatsku poznaju, a među japanskim gostima sve je više i onih koji nam se vraćaju. To je velik kompliment hrvatskom turizmu i ljudima koji ga čine.
Japan iza razglednice
Japan u Hrvatskoj često zamišljamo kao zemlju reda, discipline, tehnologije, sigurnosti i iznimne pristojnosti. Što se iza te slike ne vidi?
Istina je da je Japan, u usporedbi s mnogim zemljama, vrlo uređeno društvo. Velika se važnost pridaje kolektivu, a pojedinac često vlastite želje stavlja iza interesa zajednice. Djecu se od najranije dobi uči razmišljati o tome što je najbolje za grupu.
U japanskom jeziku postoji riječ gaman, koju možemo približno objasniti kao strpljivo podnošenje, izdržavanje ili suzdržavanje vlastite želje. To je pojam s kojim se Japanci susreću od djetinjstva.
S druge strane, Japan nudi mnogo divnih stvari. Jedna od njih je sigurnost. Društvena pravila i poštovanje prema drugima vrlo su duboko ukorijenjeni. Primjećujem da čak i stranci koji dulje žive u Japanu preuzimaju takav način ponašanja. Ono što bi možda u vlastitoj zemlji smatrali bezazlenim, u Japanu više ne rade jer ne žele narušavati društvenu ravnotežu.
Ali taj model sigurno ima i svoju cijenu?
Svako društvo ima svoja pravila, običaje, tradiciju i vlastiti razvoj. Japan je zemlja kolektiva i tu vidim jednu od najvećih razlika u odnosu na europska društva. Cilj kolektiva vrlo se često shvaća kao važniji od individualnog. Ipak, ne bih izravno povezivao kolektivizam i kulturu prekovremenog rada.
Japan je doživio iznimno snažan gospodarski rast, čiji je vrhunac bio krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Ljudi su tada radili vrlo mnogo i to je bez sumnje bio jedan od razloga ekonomskog uspjeha.
Desetljećima se od radnika očekivalo da da maksimum za uspjeh i ugled svoje tvrtke. Poznat je model u kojem bi čovjek ušao u tvrtku, u njoj proveo cijelu karijeru i na neki joj način darovao profesionalni život, dok bi se tvrtka zauzvrat brinula za njega. S takvom kulturom rada povezuje se i pojam karoshi – smrt od prekomjernog rada – koji je postao međunarodno poznat.
No novije generacije razmišljaju drukčije. Mladi Japanci više ne smatraju nužno da je način života njihovih roditelja, baka i djedova ideal kojem treba težiti. Nisu toliko vezani za prvu tvrtku u kojoj počnu raditi, a i tvrtke su postale fleksibilnije.
Što bi Japan mogao preuzeti od Hrvatske?
Gotovo svi japanski turisti koji posjete Hrvatsku oduševljeni su hrvatskim načinom života, koji se mnogo više oslanja na obitelj i prijatelje. Japanski se život tradicionalno mnogo više temelji na poslu, dok obitelj i prijatelji lako završe u drugom planu.
Mislim da bi preuzimanje dijela hrvatskog odnosa prema životu moglo pridonijeti opuštenijoj atmosferi u Japanu, osobito u velikim gradovima.
A što bi Hrvatska trebala preuzeti od Japana?
Točnost vlakova. Obje su zemlje izrazito sigurne i nadam se da će tako i ostati, ali Hrvatska bi od Japana svakako mogla preuzeti ozbiljniji odnos prema željeznici i javnom prijevozu.
Prema podatku koji je Hina prenijela 2022., svi vlakovi HŽ-a u godinu dana kumulativno su kasnili dvije godine. Takve stvari stvaraju sliku zemlje koja nije dovoljno organizirana. Kad bismo imali bolji željeznički sustav, smanjio bi se automobilski promet, a i turistima i domaćem stanovništvu putovanje bi bilo ugodnije.
Kako je Japan izvezao svoju kulturu
Anime, manga, gaming, cosplay i japanska gastronomija odavno više nisu niša. Kako je Japan uspio toliko snažno izvesti vlastitu kulturu, a da je ona pritom ostala izrazito japanska?
Često kažem da sami Japanci nisu svjesni koliko je Japan utjecajan u svijetu. Po kulturi, tradiciji, brendovima, konceptima i borilačkim vještinama Japan je jedna od globalno najprepoznatljivijih zemalja.
Samuraji, šoguni, nindže, katane, karate, aikido, origami, haiku, Sony, Panasonic, Toyota, Nintendo, ramen, sushi, sashimi, manga, anime, gaming… popis je doista dug. To pokazuje koliko je Japan svojom kreativnošću, inovativnošću i radom utjecao na svijet.
Koliko anime i manga danas dovode ljude prema samoj zemlji, jeziku ili kulturi?
Ponekad se i sam iznenadim kada čujem da je netko naučio japanski jezik iz ljubavi prema animeu, mangi ili drugim dijelovima japanske pop-kulture. To pokazuje koliko jedan interes ili hobi može pozitivno utjecati na čovjeka i otvoriti vrata prema cijeloj kulturi.
Vrijedi i obrnuto. Surađujem s Japankom koja je iz ljubavi prema hrvatskom folkloru naučila hrvatski jezik, iako nikada nije bila u Hrvatskoj.
Hrvatska i Japan: gdje su poslovne prilike?
Godinama povezujete dvije zemlje. Gdje danas vidite najveće konkretne prilike za hrvatske tvrtke u Japanu?
Za Hrvatsku se često kaže da je mala zemlja s velikim potencijalom. Ne mislim da Hrvatska mora pokušavati konkurirati najvećim zemljama u velikim industrijskim projektima. Mislim da bi se trebala brendirati kao zemlja izvrsnosti i inovativnosti.
Hrvatski turizam jedna je od naših najuspješnijih grana. Ne govorim pritom samo o broju turista nego o iskustvu koje im možemo ponuditi. Hrvatska ima autentičnost koju treba znati pretvoriti u vrijednost.
Hrvatski tartufi, tuna, maslinovo ulje i drugi prehrambeni proizvodi cijenjeni su u svijetu i tu vidim prostor. Imamo i inovativan IT sektor koji treba nastaviti razvijati.
Kad biste morali izdvojiti samo tri hrvatska aduta za Japan?
Prvo, turizam zbog autentičnosti i gostoprimstva. Drugo, rakiju i druga jaka alkoholna pića. I treće, Bugatti Rimac kao globalno prepoznatljiv tehnološki i automobilski projekt povezan s Hrvatskom.
Zašto rakija prije vina?
Hrvatska ima odlična vina, ali vino je iznimno konkurentno tržište. Japan proizvodi i vlastita vina, a uvozi vrlo velik broj etiketa iz cijelog svijeta. Da bi se hrvatsko vino među njima istaknulo, treba mnogo ulagati u promociju, distribuciju i pozicioniranje.
Kod rakije je konkurencija drukčija i tržište nije toliko zasićeno. Zato mislim da tu imamo zanimljivu priliku.
A što Bugatti Rimac predstavlja za hrvatski imidž?
Kada ljudima u Japanu kažem da Bugatti Rimac ima sjedište u Zagrebu, a Rimac Group je njegov većinski vlasnik, mnogi se iznenade. Ne očekuju da relativno mala zemlja može imati takve tehnološke i poslovne projekte.
Upravo takvi primjeri pozitivno utječu na percepciju Hrvatske kao zemlje koja nije samo turistička destinacija nego i zemlja znanja, tehnologije i inovacija.
„Hrvati često misle da još ima vremena”
Što hrvatske tvrtke najčešće ne razumiju kada prvi put pokušavaju poslovati s Japancima?
Jedna od najvećih razlika je odnos prema vremenu. Japan ima iznimno velik broj dugovječnih, pa i stoljetnih tvrtki. Tvrtka koja postoji dvadeset godina ondje se još može doživljavati kao mlada.
Druga je velika razlika način na koji se gradi povjerenje. U Europi smo navikli na početku suradnje biti oprezni i povjerenje postupno povećavati. U Japanu je, prema mom iskustvu, često obrnuto: partneru se na početku daje vrlo veliko povjerenje, a zatim se ono svakom pogreškom može smanjivati.
Gdje suradnja najčešće zapne?
Kod planiranja i rokova. Japanci projekt vrlo često počnu pripremati vrlo rano, ponekad čak i pretjerano rano. Hrvati se češće oslanjaju na improvizaciju i vjeruju da će na kraju sve dobro završiti.
Tu nastaje problem. Japanska strana u nekom trenutku izgubi strpljenje, a s njim i povjerenje. Hrvatska je strana istodobno zbunjena jer smatra da „još ima vremena”.
U takvim situacijama vrlo je korisno imati osobu ili tvrtku koja poznaje oba mentaliteta i može objema stranama objasniti način razmišljanja one druge. Na kraju uvijek obje strane moraju biti spremne na određene ustupke.
Posjetnica se ne sprema odmah u džep
O japanskom poslovnom bontonu postoje gotovo legende: nakloni, posjetnice, hijerarhija, formalnost, dugi pregovori. Koliko je to i danas važno?
Vrlo je važno. Jedna od najvećih pogrešaka koju sam vidio jest da netko primi poslovnu posjetnicu jednom rukom i odmah je spremi u džep. Posjetnica se daje objema rukama, okrenuta tako da osoba koja je prima može odmah pročitati tekst.
Ali još važnije od pojedinih pravila jest odnos prema sugovorniku. Na prvom sastanku nikako ne bih preporučio pokušavati impresionirati Japance pričom o tome koliko ste veliki, jaki ili važni na drugim tržištima.
Japanska poslovna kultura ne cijeni pretjerano samohvalisanje. Mnogo je korisnije pokazati ozbiljnost, poštovanje i spremnost na dugoročan odnos.
Treba li hrvatskoj tvrtki lokalni partner?
Kažete da je povjerenje veliko već na početku, ali istodobno su preporuka i osobni odnosi vrlo važni. Kako to ide zajedno?
Japan je otočna zemlja koja je stoljećima vodila vrlo restriktivnu politiku prema kontaktima i trgovini sa strancima. Preporuke su zato tradicionalno imale veliku važnost.
No preporuka je zapravo važna svugdje. Kada vam netko kome vjerujete preporuči osobu ili tvrtku, već ste na početku otvoreniji saslušati ono što ta osoba nudi. To je vrlo prirodan mehanizam povjerenja.
Može li dobar hrvatski proizvod jednostavno osvojiti Japan?
Može otvoriti vrata, ali dobar proizvod sam po sebi često nije dovoljan. Postoji mnogo primjera inozemnih tvrtki koje su samostalno ušle na japansko tržište i nakon nekog vremena odustale.
Japansko tržište sporo prihvaća nove igrače, ali kada vas jednom prihvati, suradnja može trajati vrlo dugo. Zato bih tvrtkama koje ozbiljno žele ući u Japan preporučio da razmisle o lokalnom partneru.
Netko tko poznaje tržište, jezik i poslovnu kulturu daje veliku prednost. Bez lokalizacije i prilagodbe japanskom tržištu proizvod vrlo vjerojatno neće postići uspjeh koji bi mogao.
Je li udaljenost danas još velik problem?
Mnogo manji nego prije. Video-pozivi praktički su izbrisali velik dio problema udaljenosti. Možemo vidjeti osobu tisućama kilometara daleko kad god poželimo.
Promijenio se i način rada. Rad na daljinu i digitalni nomadi prije nekoliko desetljeća bili bi gotovo nezamislivi. Naravno, fizička udaljenost i dalje postoji i putovanja su danas skuplja nego prije pandemije, ali tehnologija je golemi dio te prepreke uklonila.
Expo Osaka: Hrvatska više nije samo turizam
Godine 2025. bili ste direktor hrvatskog paviljona na Expu u Osaki. Što je Hrvatska tim nastupom dobila?
Sudjelovanje na Expu prije svega je promotivno, a hrvatski nastup imao je snažan naglasak na inovativnosti. Imao sam čast biti direktor paviljona i posebno mi je drago što smo prvi put u povijesti hrvatskih nastupa na Expu osvojili srebrnu nagradu u kategoriji interpretacije teme paviljona.
Hrvatska se predstavila inovativnim paviljonom i vrlo profesionalnim osobljem koje je posjetiteljima približilo hrvatski duh. Bilo mi je važno da Hrvatsku ne predstavimo samo kao turističku zemlju nego i kao zemlju inovacija i novih ideja.
Tijekom Expa održani su seminari, radionice, posjeti hrvatskih delegacija i brojni sastanci s japanskim partnerima.
Može li se već govoriti o konkretnom poslovnom učinku?
Mislim da je zasad učinak ponajprije promotivan. Za stvarno mjerljive poslovne rezultate trebamo pričekati još neko vrijeme, možda godinu dana. Poslovni odnosi, posebno s Japanom, ne razvijaju se preko noći.
Japanska kuća u Zagrebu
Jedan od projekata koje spominjete je Japanska kuća u Hrvatskoj. Koliko je ta ideja zapravo odmaknula?
Projekt je nastao prije dvije godine i tada smo napravili prvi plan. Kako se razvijao, pojavili su se potencijalni partneri zbog kojih je cijela ideja postala mnogo ozbiljnija.
Već na ovogodišnjem festivalu imamo japanske tvrtke koje predstavljaju proizvode koje žele plasirati na hrvatsko tržište i Hrvatsku promatraju kao bazu za daljnje širenje prema Europskoj uniji. Sve te tvrtke potencijalni su partneri Japanske kuće.
Što bi ta kuća zapravo bila?
Idealno, sve u jednom. Prostor u kojem bi čovjek zainteresiran za Japan mogao upoznati japansku kulturu, gastronomiju, tehnologiju i obrazovanje.
Dakle, ne samo trgovina i ne samo kulturni centar. Želio bih da čovjek uđe i da Japan može doživjeti, osjetiti i kušati.
Znate li već gdje i kada?
Lokacija će gotovo sigurno biti Zagreb. Datum još nije odlučen, ali vjerujem da bismo u drugoj polovici 2027. mogli okupiti partnere i krenuti prema realizaciji.
Razgovarat ćemo i s državnim institucijama i s privatnim kompanijama.
Koliko su japanske kompanije koje dolaze na festival konkretno zainteresirane?
Nihon Chokuhan i Shizutetsu Store već su pokazali zanimanje i vjerujem da ćemo zajedno s njima i drugim partnerima graditi temelje projekta.
Od filmskog festivala do Japan Festivala
Japan Festival sada prvi put na jednom mjestu spaja film, gastronomiju, tradiciju, mangu, anime i cosplay. Kako je nastala ideja da filmski festival preraste u nešto veće?
Ideja je došla iz dva smjera. S jedne strane, posjetitelji naših dosadašnjih filmskih festivala željeli su upoznati i druge dijelove japanske kulture.
S druge strane, vidjeli smo interes japanskih kompanija koje žele predstaviti svoje proizvode u Hrvatskoj i gledaju na Hrvatsku kao moguće polazište prema europskom tržištu. Zato smo odlučili povezati kulturu, film, proizvode i poslovne kontakte.
Kada biste nekome tko Japan poznaje vrlo malo morali preporučiti samo tri stvari na festivalu, što biste odabrali?
Prvo, filmski program. Kinematografija svake zemlje mnogo govori o toj zemlji. Ove godine imamo i igrane i animirane filmove i vjerujem da će gledatelji kroz njih dobiti dobar prikaz različitih strana Japana. Sve sam filmove osobno pogledao, i zato što volim film, i zato što smo ih sami birali.
Drugo, cosplay program i networking. To je prilika da ljudi koji se cosplayem bave ili ih samo zanima izravno upoznaju japansku scenu. Posjetitelji će moći sudjelovati i na catwalku.
Treće, japanski proizvodi. Na posebno uređenim štandovima moći će se upoznati dio japanske kulturne i gastronomske ponude: sake, japanski viski, kimona, rukotvorine, ilustracije, manga i anime figurice te drugi proizvodi. Obiteljima s djecom posebno bih preporučio anime program.
Tko su gosti koje u Zagrebu inače teško imamo priliku vidjeti?
Posebno bih izdvojio japanske cosplayerice Zumi i Chocolat. Jedna se uglavnom kostimira u muške, a druga u ženske likove i zajedno imaju veliku publiku na društvenim mrežama.
Festival dovodi i goste iz japanskog filma, televizije, animacije i kreativnih industrija. Među najavljenima su producent animacije Hiroshi Ogino, predstavnici Dentsu Music & Entertainmenta, HACOSTA-e i televizije TOKYO MX te redatelj jednog od filmova.
Festival kao poslovna platforma
Koliko je važna poslovna dimenzija festivala?
Vrlo važna. Ne želimo samo postaviti štandove i pokazati proizvode. Želimo omogućiti japanskim tvrtkama da upoznaju potencijalne distributere i partnere, a hrvatskim tvrtkama da uspostave kontakte u Japanu.
Isti princip koristit ćemo i u Tokiju kada predstavljamo Hrvatsku. Festival je kulturni događaj, ali želimo da iz njega nastaju i konkretni odnosi.
„Povezivanje Hrvatske i Japana moj je životni poziv”
Je li ambicija da Japan Festival postane trajni godišnji događaj u Zagrebu?
Naravno. Predstavljanje Japana u Hrvatskoj i Hrvatske u Japanu moj je životni poziv. Iskreno vjerujem da će ljudi prepoznati našu strast prema povezivanju dviju zemalja.
Ambicija je da svako sljedeće izdanje festivala predstavi još neki segment Japana koji hrvatska publika nedovoljno poznaje.
Kada gledate pet ili deset godina unaprijed, što biste najviše željeli ostvariti između Hrvatske i Japana?
Japansku kuću u Hrvatskoj i Hrvatsku kuću u Japanu. I izravne zrakoplovne linije između dviju zemalja. To bi znatno promijenilo dinamiku odnosa.
Kad biste mogli prenijeti jednu japansku naviku u Hrvatsku i jednu hrvatsku u Japan?
Iz Japana u Hrvatsku prenio bih svakodnevnih dvadesetak minuta u toploj kadi. Iz Hrvatske u Japan prenio bih pričanje viceva.
Kad iz Tokija dolazite u Zagreb, što za vas znači povratak?
Najvažnije godine u kojima sam stvarao vlastiti identitet proveo sam u Zagrebu i Hrvatskoj, tako da je svaki dolazak povratak kući i svojevrsno punjenje baterija. Kako najčešće dolazim poslovno, najviše mi nedostaju supruga i djeca.
Zagreb volim kakav jest i ne bih ga mijenjao.
Japan Festival Zagreb 2026.
- Kada: 16.–18. listopada 2026.
- Gdje: Kaptol Centar i CineStar Kaptol Boutique Cinema, Nova Ves 17, Zagreb
- Program: Četvrti Japanski filmski festival s osam naslova, izložba „Svijet Bude kroz oči manga umjetnika” s radovima 23 japanska autora, cosplay program, štandovi s japanskim proizvodima i gastronomska ponuda.
- Ulaznice: Festivalska karta 30 eura, pojedinačna filmska projekcija 8 eura, cosplay i networking 5 eura. Ulaz u prostor sa štandovima je besplatan.
- Gosti: Veleposlanik Japana Mitsuhiro Wada, producent animacije Hiroshi Ogino, predstavnici Dentsu Music & Entertainmenta, HACOSTA-e i televizije TOKYO MX, japanske cosplayerice Zumi i Chocolat, redatelj jednog od filmova te predstavnici japanskih kompanija.
- Organizator: Japan Croatia Society