Dok često oko sebe čujemo glasove koji nam govore da ništa nije jednostavno, štoviše, teško je ostvarivo, iz New Yorka nam stiže priča o Hrvatici koja pokazuje da se može sve što se želi, ako se to iskreno želi i ako je čovjek spreman za to raditi. Ako i postoje, granice tek treba otkriti, a ne ih unaprijed stvarati. Daria Karić, Zagrepčanka je koja je shvatila da želi biti glumica i ozbiljno se prihvatila ostvarivanja svojih snova. Nakon završene Umjetničke akademije u Osijeku primljena je na prestižnu glumačku školu The Actors Studio Drama School u New Yorku. Sada je prva Hrvatica koja je na njoj magistrirala, te se svim snagama bori da u Americi ostane i nastavi ostvarivati sebe, ali i doprinositi okolini. Kako je živjeti u svjetskoj metropoli, koje je razlika između hrvatskoga i njujorškog mentaliteta te što je naučila od Viole Davis saznajte u nastavku.

Kako je izgledao trenutak kada ste saznali da ste primljeni na toliko željenu školu koju su osnovali Oskarovci Ellen Burstyn, Harvey Keitel i Al Pacino?

Na dan kad sam dobila mail, bila sam u kinu sa kolegama sa Akademije. Usred filma mi je zavibrirao mobitel. Iako ne volim kad netko gleda na mobitel usred filma ili predstave morala sam pogledati na mobitel i da, bio je to mail od Pace Universityja, The Actors Studio Drama School. Vrisnula sam od sreće! Zar je moguće da oni žele da ja budem dio njihovog programa, njihove klase? U meni se javila sumnja da su pogriješili i zabunom mi poslali mail,  no to nije bio slučaj. Zbilja sam bila primljena. Više se nisam mogla skoncentrirati na radnju filma pa smo izašli iz kina. Srce mi je lupalo sto na sat, u glavi su mi prštale slike NYC-a, pozornice, žutog taksija, ljudi, obitelji, prijatelja.

Kad ste shvatili da se kao glumica želite razvijati baš kroz metodsku glumu?

Već na drugoj godini studiranja glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiju u Osijeku počela sam razmišljati o odlasku na Master u New York City. Željela sam naučiti metodsku glumu od najboljih. Metodska gluma je glumačka tehnika koja pomaže glumcu doći do podsvjesnog dijela uma u kojem se krije kreativnost. Kreativna igra se postiže koristeći afektivno sjećanje, substituciju ili osjetilni objekt odnosno predmet. Uz te tehnike oslobađa se glumčeva mašta i to postaje temelj da se svaki put iznova i ponovno proživi istinitost scene i igre. Najbolja škola na kojoj se može naučiti Method je “The Actors Studio Drama School”. U Hrvatskoj mi se činilo da nakon akademije glumci ne rade na sebi dovoljno. Bojala sam se da ću se opustiti, da će mi postati dovoljno ugodno i opušteno, da ću zbog nedovoljnog stimulansa okoline prestati ulagati u sebe. Zato sam htjela novi izazov, uzbuđenje, znanje, poznanstva, iskustva.

Što vam je sve bilo potrebno za prijavu na The Actors Studio Drama School?

Poslala sam sve potrebne dokumente, položeni TOEFL ispit kojim se određuje razina engleskog jezika, motivacijsko pismo, reference i audiciju u video formatu. Spremala sam audiciju nekih dva mjeseca. Naučila sam četiri monologa na engleskom jeziku i svaki dan ih žvakala kako bi mi postali što prirodniji način izričaja. Bilo mi je jako bitno da mi engleski postane što bliži kao jezik kojim ću izraziti namjere i emocije. Dok smo radili lutke u prostorijama Umjetničke akademije u Osijeku, gdje se čuju bušilice i radio, često sam znala mumljati monologe jer tada ne bi ometala nikoga. Kolege s klase pomogli su mi snimiti audiciju, montirati ju, uploadati i poslati.

Studiranje u Americi se plaća, a osim troškova studiranja tu su i za naše pojmove veliki troškovi života. O kakvim se iznosima radilo i na koje ste načine uspjeli financirati i realizirati cijelu priču?

Studij je trajao tri godine. Samo jedna godina košta 42 tisuće dolara, bez troškova života. Svi Amerikanci imaju mogućnost dobijanja zajma od države kojeg polako vraćaju kad mogu jer je kamata jako niska. Strancima ti zajmovi nisu dostupni. Zbog povjerenja, najviše u moje radne navike i motivaciju, digli smo kredite, prodali stan i čak sam skupila 5000 dolara preko GoFundMe stranice gdje su mi prijatelji, obitelj i poznanici uplatili koliko su htjeli i mogli. Zahvalna sam im svima na ukazanom povjerenju. Kako sam bila jedna od najboljih studenata nakon prve godine Mastera, profesori su me predložili odboru kao kandidata za dobijanje “Shubert Foundation Scholarship”. Tu školarinu dodijeljuje fondacija obitelji Shubert koja je vlasnik najvećih kazališnih kuća na Broadwayu i ja sam je dobila! Osim što mi je pomogla financijski, ta mi je stipendija bila veliko priznanje i motivacija za dalje. Sada sama moram zaraditi za život i smijem raditi samo stvari povezane sa mojim Masterom – reklame, radionice, kratke filmove. Idem na audicije, svaki tjedan barem na jednu. Sada je vrijeme kada nas, koji smo tek izašli iz škola, casting direktori moraju upoznati i vidjeti nas u nekoliko navrata da bi nam uopće povjerili neku ulogu. Ovdje su budžeti veliki i ne smije se riskirati s neiskusnim glumcima. Svi u produkciji moraju imati povjerenja u vas prvo kao osobu, a onda i kao glumicu da bi vam dodijelili ulogu.

Foto: David Noles

Kakvi su uvjeti života u New Yorku, gdje živite?

Živim sa cimerima, kao i svaki umjetnik u NYC-u jer je stanarina basnoslovno skupa. Prvi semestar prve godine sam živjela u studentskom domu. Ovdje, u NYC-u, domovi izgledaju kao najskuplji hoteli sa bazenima i teretanom. U domu žive uglavnom bogati studenti. Nakon što sam shvatila da je dom tri puta skuplji od iznajmljenog stana, preselila sam se u stan odmah nakon prvog semestra.

Kao što ste i sami iskusili na primjeru stipendije koju ste dobili, u Americi se rad, znanje i talent nagrađuju i cijene. Imate li osjećaj da biste i u Hrvatskoj dobili takvu potporu i motivaciju da i dalje nastavite biti sjajni u onome što radite?

Moram priznati da sam dobila nekoliko stipendija tijekom školovanja u Hrvatskoj. Budući da sam nekoliko puta bila državna prvakinja u sinkroniziranom plivanju sa svojim timom i istovremeno odlična učenica u osnovnoj i srednjoj školi bila sam dvaput dobitnica sportske stipendije te stipendije Grada Zagreba za odličan uspjeh u školi i sportu. Tih godina se ulagalo u ambicioznu i nadarenu djecu. Otkad sam krenula putem umjetnosti, u Hrvatskoj nisam dobila nikakvu potporu niti stipendiju, iako sam bila odlična studentica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Imam dojam da Hrvatska generalno ne ulaže mnogo novca u umjetnost.

Kako ste doživjeli New York, koje su prednosti, a koje mane života u toj svjetskoj metropoli?

New York je grad koji se transformira nemogućom brzinom. Svaki dan otkrijem, naučim, vidim, osjetim i doživim nešto novo. Ovaj grad zaista nikad ne spava i tu dolaze svi oni koji sanjaju velike snove.
Volim šetati njujorškim ulicama i samo promatrati ljude. To mi je zanimljivije od gledanja filmova ili serija. NYC je svijet u malom, ima ljudi iz svih krajeva svijeta, čujete neraspoznatljive jezike, osjeti se miris hrane za koju ne znate da uopće postoji. Svaki dan je avantura. Najveća razlika između Zagreba i New Yorka je u brzini izvođenja stvari i stavu. Ovdje se polazi od pitanja kako će se neka ideja ili projekt uspjeti izvesti, a ne kako je to nemoguće ostvariti. I u NYC-u se sve odvija sada, a ne ono naše „sutra ćemo“. Ovdje zbilja možete u bilo koje doba dana i noći kupiti, naručiti što god vam padne napamet. Od jela, robe, putovanja, svega.
Nešto na što mi se još uvijek teško naviknuti jest to da u ovom gradu ne postoji tišina. Uvijek netko negdje buči. Radovi, ljudi, promet. A ja cijenim, volim i trebam tišinu. Zato se znam zatvoriti u sobu, staviti slušalice i meditirati. Meditiram i sanjam o mojoj obitelji, prijateljima, Zagrebu, Dalmaciji, Istri, Osijeku.

Postoji li nešto što vam nedostaje iz Hrvatske?

Nedostaje mi naša usporenost i mir. Nedostaje mi miris mora i naše obale. Dalmatinske pjesme se često ore u mojoj sobi, a moji cimeri uopće ne razumiju koji je to stil muzike. Nedostaju mi ljudi koji sjede u kafiću satima, razglabaju i smiju se na glas. Ovdje toga nema. Fali mi obitelj, sestrica Vedruška i moji prijatelji koji razumiju naš pomalo crn humor. U globalu, Amerikanci vole jednostavnost i specifikaciju. Kod nas je sve komplicirano, slojevito, teško i nostalgično. Amerikanci žele učiniti život što lakšim i iako je to pametno, ne mogu pobjeći od toga da mi naša sjeta i pathos nedostaju.

Dok ste odrastali bavili ste se pjevanjem, plesom, pa tek onda glumom. Jeste li se odmalena vidjeli na velikom ekranu, jeste li znali da je to vaš put?

Ljubav prema glumi i pričanjem priča je oduvijek bila u meni. Na početku sam se bojala stati na pozornicu i izgovarati “istinu” koju lik osjeća u drami. To je za mene bilo previše ogoljeno i važno, nisam bila zrela niti sigurna u svoje mogućnosti za duboku i iskrenu glumu. Zato sam išla zaobilaznim putem – studirala sam Ekonomiju četiri godine, svladavala plesne tehnike, bavila se sinkroniziranim plivanjem te učila solo pjevanje. Kroz te sam aktivnosti imala priliku izaći na pozornicu i osjetiti val energije koja bi me zapljusnula dok bih nastupala. Osjećaji koji su se stvarali u meni govorili su mi da je pozornica jedino mjesto gdje se osjećam potpuno slobodno, sretno i svjesno svog poziva i cilja. Kao da svaka stanica u meni napokon radi ono za što je stvorena da radi. Takve osjećaje sam ponovno doživjela na prijemnom ispitu na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Odvažila sam se otići na prijemni i zahvalna sam profesorima u Osijeku da su u meni vidjeli talent i želju.

Put do velikih postignuća počinje malim koracima okolina to često ne razumije. Jeste li sa svojim velikim snovima bili čudni svojoj okolini i koliko vam je značilo prihvaćanje ili ne prihvaćanje vaših ciljeva od strane drugih?

Da, oduvijek sam bila začudno dijete. Hiperaktivno, a zatim mirno i koncentrirano, šutljivo, a onda glasno i zapovjedno, usamljeno, a stalno okruženo prijateljima. Kao dijete se nisam previše brinula što će drugi misliti o meni. Jedino što sam oduvijek osjećala je da moram slijediti svoj unutarnji glas, poziv, zov i da je to puno važnije od onoga što se događa izvan mene. Znala sam da ako slijedim taj glas da ću poslije učiniti i druge ljude sretnijima i nekako im time pomoći. Zaista vjerujem da umjetnost pomaže svijetu da bude empatičnije, otvorenije i sretnije mjesto. Moji prijatelji sad govore da sam im inspiracija i nada, a prije su mi se znali čuditi ili me žaliti što sam umjesto igre ili izlaska odabirala treninge, satove plesa, pjevanja i učenje. Za mene je živjeti život konstantno učenje, spoznavanje i na kraju veselje, slavlje i blaženstvo. Ako ste dovoljno dugo uporni u svojim uvjerenjima, ljudi se naviknu na to, prihvate te jer osjete da živiš svoju istinu, a poslije im postaneš i inspiracija. Slično je bilo sa genijalnom Josipom Lisac – ona mi je inspiracija da uvijek slijedim sebe i svoju istinu. Kad su moji roditelji prihvatili činjenicu da ću biti umjetnica-glumica bez uobičajenog života sa ludim radnim vremenom, onda je sve ostalo bilo lako. Najvažnije mi je da je obitelj uvijek uz mene u mojim pothvatima. A ako u budućnosti neće biti, ja moram ostati vjerna svojem unutarnjem glasu i kompasu. Da li je to lako ili teško je potpuno ne bitno jer ja znam da ne mogu živjeti drugačije. Probala sam biti ekonomistica i vidimo kako je to završilo.

Foto: David Noles

Kada biste kroz tri riječi trebali opisati kako Amerikanci žive, koje bi to riječi bile?

Amerikanci u New Yorku žive puno drugačije od onih u ostalim dijelovima SAD-a. Ovdje dolaze ambiciozni ljudi koji će ostvariti svoje snove i svi su fokusirani. Amerikanci u New Yorku žive fokusirano, brzo, opterećeno. Amerikanci generalno u SAD-u žive opušteno, specijalizirano, po pravilima.

U školi ste radili s velikim imenima. Master classeve su vam, između ostalih, držali Bradley Cooper, Viola Davis, Alec Baldwin. Kakvo je iskustvo imati pred sobom nekoga koga si donedavno gledao na ekranu i znati da i ti postaješ dio tog svijeta?

Svaki put kad netko od glumaca dođe održati Master Class, meni je najvažnije da upijem sve što mi oni mogu ponuditi. Znanje, iskustvo, ljubav prema glumi, ljudima, životu. Slušajući njihove priče, savjete, muke, nedaće, čežnje i nadanja shvaćam da smo svi mi isti. Ne postoji “taj svijet”. To je samo kutija koju si mi sami stvorimo u glavi. Postoji samo glas u nama koji nas tjera dalje, znatiželja, želja za znanjem, želja za pomaganjem. Gdje će to nekoga odvesti, to ovisi što je ta osoba na ovom svijetu došla naučiti i ponuditi. Ne postoji “taj svijet”. Postoji svijet koji sami sebi kreiramo. Ja kreiram svijet u kojem mogu inspirirati, osvjestiti i pomoći što većem broju ljudi.

Po čemu pamtite primjerice Violu Davis, koja je ove godine nagrađena Oscarom za sporednu ulogu, a 2015. je postala prva crnkinja koja je osvojila Emmy za glavnu žensku ulogu u kategoriji dramske serije?

Viola Davis je snažna i duhovita. Njezino najistaknutije sjećanje iz djetinjstva koje me se jako dojmilo i koje je na nju ostavilo neizbrisiv trag je igranje sa svojom sestrom u sobi bez grijanja i namještaja sa miševima u cijevima. Igra se zvala “Čajanka”. Pretvarale su se da su bogate bjelikinje koje su odrasle u aristokratskoj obitelji i došle su jedna drugoj na čaj, iako im se u rukama naravno nije nalazilo ništa. Njena mašta ju je izvukla iz tih teških situacija, iz tih trenutaka postojanja. Otvorila joj je novi svijet kreacije. Zbog te mogućnosti maštanja, stvaranja i sanjanja ju je i privukla gluma.

Rekli ste da je u Americi i tretman glume drugačiji nego kod nas, da se radi o bolje organiziranom sustavu koji je i puno transparentniji nego naš. Kako to izgleda u New Yorku?

U New Yorku se gluma doživljava i kao umjetnost i kao zanat. Većina ljudi u ovom gradu punom glumaca, producenata, pisaca i redatelja glumu naziva nečijim izričajem njegove/njezine umjetnosti “her/his Art”. Imam dojam da se u Hrvatskoj ipak toliko ne poštuje i ne cijeni glumčeva umjetnost i izričaj. U Hrvatskoj sam čula da čak i ljudi u struci kažu da je gluma – samo staneš i govoriš. U Americi je konkurencija toliko velika da ako konstantno ne ulažeš u sebe i svaki put ne daš 100% svoje energije na audicijama, projektima, seminarima i radionicama, nećeš daleko dogurati. Koliko se gluma cijeni u Americi može se vidjeti po regulacijama, zakonima i plaćama. Sustav je uređen i postoje udruge koje štite glumce, primjerice Equity i SAG-AFTRA. Veća je transparentnost kod audicija i postoji više otvorenih prilika za glumce. Kod nas je teško uopće dobiti informaciju da se održava audicija za neku seriju ili film. Ne postoji web stranica sa objavama audicija kao što u New Yorku postoje Backstage, Casting Networks, Actors Access, gdje svatko može napraviti profil i prijaviti se na otvorenu audiciju. To ne znači da ćete biti pozvani, ali Casting Director može barem vidjeti vaš profil i životopis. Ako ste primjereni za ulogu, pozvat će vas na audiciju.

Možete li nam opisati kako vam je izgledao jedan prosječan dan dok ste pohađali nastavu?

Dan na akademiji počinjao je u 8:30 ujutro. Prvo smo imali Movement (Pokret) zatim Basic Technique (Osnovna tehnika glume), Voice & Speech (Glas i govor) i Theatre History (Povijest kazališta) i to je trajalo do nekih 16, 17 sati. Poslije nastave se rezerviraju Black Boxes (Crne kutije – dvorane) za vježbanje scena ili monologa.

Koliko vas je bilo na klasi i možete li usporediti ustroj škole u Hrvatskoj, Akademije u Osijeku koju ste pohađali i The Actors Drama School?

U klasi nas je bilo 38, ali smo bili podijeljeni u nekoliko grupa tako da nas je u prostoriji bilo najviše 10 ili 12. Na Osječkoj akademiji sam naučila kako slušati nekoga izvan sebe – biti brza, efikasna i pouzdana glumica, slušati i izvesti. Na Actors Studio Drama School su nas osviještavali kako ponovno osluškivati svoje unutarnje ja, naučiti prepoznati, upotrijebiti i kontrolirati svoje prirodne impulse i instinkte. Još jedna velika razlika je odnos profesora i studenata. U Americi, ono što profesor zahtjeva od studenata, mora sam prvo pokazati i biti primjer. Ako se od studenata zahtjeva da su otvoreni, pristupačni, ranjivi, topli, a isto to vrijeme i profesionalni, isto takvo ponašanje se očekuje i od profesora. Svakom je profesoru stalo da mu vjeruješ kao ljudskom biću, kolegi i prijatelju jer ćete se, možda već sutra sresti kao kolege na istim daskama ili ispred kamere. A u glumi kao i u životu je najvažnije povjerenje. Profesori se ne boje biti ogoljeni, iskreni, ranjivi i otvoreni. Nedostatak je što u Americi sve ide po proceduri pa moraš rezervirati učionicu tjedan dana ranije kako bi bila slobodna, a u Osijeku se uvijek može naći prazna prostorija u kojoj možeš vježbati i stvarati.

Jeste li imali prilike posjetiti i koji drugi grad osim New Yorka?

Da, išla sam sa prijateljima kockati u Atlantic City – jedva čekam da ovo pročitaju moji roditelji. Ali ja sam samo uložila – i izgubila – 50 dolara jer nemam novaca za razbacivanje. Bilo je zabavno vidjeti kako izgledaju kockarnice i plaže. Mislim da bi oni pali u nesvijest da vide ljepotu naših jadranskih plaža. Posjetila sam i okolne gradove u državi New York te Indianu. New York je totalno drugačiji od ostatka Amerike. To je multinacionalni grad, kao cijeli svijet u malom.

Trenutno radite Čehovljevu dramu Ujak Vanja s oskarovkom Estelle Parsons. Koji su vam daljnji radni planovi i naravno, želje?

Da, trenutno radim dramu “Ujak Vanja” A.P.Čehova sa oskarovkom Estelle Parsons. Ona po prvi puta režira Čehova, u 89-oj godini! Odvažna je, britka na jeziku i humoristična. Ja sam alternacija glumici u ulozi Sonje. Biti u Actors Studiu, na istim daskama na kojim su glumili Marlon Brando, Marilyn Monroe, Al Pacino, Paul Newman, Dustin Hoffman, za mene je velika čast i nadahnuće. Jedina mi je želja da svaki dan postajem svjesnija i bolja verzija sebe, da energiju i vrijeme ulažem u ljubav i umjetnost. Gdje se to događa – potpuno mi je nebitno. Od Indije, Afrike, Hrvatske, Bosne do Južne Amerike. Hrvatska je puna potencijala, u svemu! Naravno da bih rado radila sa našim ljudima na nekom filmu, predstavi, seriji ili projektu. Ali do tada vjetojatno ostajem u New Yorku. Želim biti korisna, djelotvorna i na usluzi stvarnja projekata. Biti skroz otvoren, bez plana i rasporeda za novo poglavlje u mom životu me i uzbudjuje i plaši. Ali zar nije poanta života da te iznenađuje? Osjećam se spremno za sve što mi život nudi.

Naslovna fotografija: Rachel Borka

Podijeli objavu

Nema komentara

Ostavi odgovor