Nedavni međunarodni forum FIC-a, Udruženja stranih ulagača, održan u Zagrebu privukao je zaista vrhunsku postavu gospodarstvenika i međunarodnih stručnjaka za strana ulaganja. Na forumu se moglo dosta toga doznati o tome kako privlačenje stranih ulaganja funkcionira u razvijenim zemljama poput Japana, ali i o tome što investitori traže od država u koje potencijalno mogu uložiti. Koliko su strana ulaganja bitna za Hrvatsku govori i činjenica da tvrtke u stranom vlasništvu čine 50 posto našeg gospodarstva i ostvaruju 55 posto izvoza.
O tome kakva bi trebala biti idealna strategija privlačenja stranih ulaganja, koja su svjetska iskustva i što Hrvatska mora učiniti kako bi privukla više stranih ulagača, razgovarali smo s glavnim tajnikom FIC-a Igorom Zgrabljićem.
Koliko je trenutni opseg izravnih stranih ulaganja (FDI – Foreign Direct Invesment) u Hrvatskoj?
Lani je FDI iznosio samo 128 milijuna eura. Jedna od razloga je što je svu dobit koje bi banke inače zadržale, oko 780 milijuna eura, pojela situacija sa švicarskim frankom. Inače se u izravna strana ulaganja ubrajaju vlasnička ulaganja (ulaganja u kojima strani vlasnik stječe najmanje 10% udjela u temeljnom kapitalu trgovačkog društva), zadržana dobit i dužnički odnosi između vlasnički povezanih rezidenata i nerezidenata.
Prošle godine nas je spasilo samo ulaganje u Adris. Zabilježili smo pad od 91 posto, odnosno 1,3 milijarde eura manje izravnih stranih ulaganja nego 2014.
INA, telekomi i strane banke generatori su stranih ulaganja kroz zadržane dobiti, koje su te tvrtke prošle godine iskazale u znatno manjim iznosima. U tome možemo naći neke od ključnih razloga zašto je prošla godina bila loša.
Potencijalni strani ulagači kao najveći problem u Hrvatskoj ističu pravnu nesigurnost. O čemu je tu riječ?
U drugim zemljama je zakonodavni okvir predvidiv, i kad investitori rade procjenu isplativosti ulaganja u jednoj ili drugoj zemlji, to je jedan od ključnih faktora. Poslovni planovi su dugoročni, i u tom smislu je važno da je stabilan zakonodavni okvir. U inozemstvu ne morate očekivati da će vam netko preko noći uvesti novi parafiskalni namet ili novi porez da bi spasio proračun, poput našeg poznatog kriznog poreza. Primjerice, telekomunikacijskim operatorima je 2015. preko noći uveden specifičan namet na radijsku frekvenciju, zbog kojeg je samo Hrvatski telekom imao 150 milijuna kuna dodatnog godišnjeg troška.
I to nije bilo samo na štetu ulagača, nego i potrošača.
Da, i onda je HT na tiskovnoj konfereciji objavio da ih je država prisilila na povećanje cijena. I drugi operatori su ih nakon toga pratili s povećanjem cijena.
Što kažu vaši sugovornici iz inozemstva, koji je razlog nestabilnosti u Hrvatskoj?
Strani ulagači mogu samo poslovno ocjenjivati, ne mogu ulaziti u politički dio. Ono što je važno, nogometnim rječnikom rečeno, svi oni dolaze i očekuju da na terenu postoji sudac, i da je definiran okvir terena, gdje je aut linija. U Hrvatskoj se čini da taj sudac tu i tamo ode na kavu pa se vrati, a crte se pomiču kako kome odgovara. To je najveći problem.
Pogotovo velikima koji su navikli na dugoročno planiranje svojih poslovni procesa.
Morate uzeti u obzir mentalitet ljudi koji rade u korporacijama – oni očekuju predvidivost, definiranost.
Na drugom mjestu se spominje tumačenje poreza odnosno poreznih propisa. Od poduzetnika čujem da im sudbina tvrtke ponekad ovisi o tome koji će ih referent dopasti u ispostavi porezne, a koliko mi je poznato, prednjačimo i u broju parafiskalnih nameta?
Broj parafiskalnih nameta smanjen je sa 600 na nekih 200, ali došlo je do objedinjavanja, tako da su podjednako skupi. Tumačenje propisa je kod nas jako komplicirano: ne samo da propise različito tumače različiti referenti, nego i različiti gradovi, županije. Često ne možete dobiti jedno proezno mišljenje koje će vrijediti svugdje. Kao investitor locirate sjedište kompanije u Zagrebu, a imate projekt u Dalmaciji, i onda se lokalno stvari tumače drugačije i nemate nikakvog rješenja. I još vam se upletu razne političke situacije u kojima imate različite opcije na nacionalnoj ili županijskoj razini. To je za strane investitore pretjerano komplicirano.
Investitori ulažu u sve zemlje svijeta. Hrvatska nije jedina zemlja koja ima komplikacije ili probleme. Međutim, u nekim zemljama za koje se čini da su manje razvijene i konkurentne od Hrvatske, taj segment je puno jasniji i transparentniji.
U regiji se često Makedonija spominje kao primjer države koja radi na privlačenju stranih ulaganja?
Cijeli makedonski državni aparat, a posebno onaj dio koji je vezan na premijera i Ministarstvo gospodarstva aktivno radi na privlačenju stranih investicija. Pristupaju investitorima u inozemstvu, putuju, razgovaraju i nude posebne uvjete za svakog investitora koji dođe u Makedoniju.
Kao primjer mogu navesti iskustvo prijatelja koji vodi jednu njemačku tvrtku za medicinsku opremu u Hrvatskoj, ona je u sektoru jedna od top kompanija u svijetu. Primio je mail iz kabineta makedonskog premijera, od savjetnika koji je zamolio za sastanak. Savjetnik je doletio u Hrvatsku zbog jednog sastanka, prije toga poslao prezentaciju o Makedoniji. Došao je predstaviti Makedoniju kao mjesto za greenfield investiciju, ako ta njemačka kompanije bude gradila tvornicu u jugoistočnoj Europi. Moj prijatelj je ostao oduševljen, dokumente je proslijedio u centralu u Njemačku, i dao mišljenje prema kojem će Makedonija vjerojatno biti opcija broj jedan, ako ikad bude interesa da se pokreće neka proizvodnja u regiji.
Svi eksperti na forumu rekli su da je proaktivno djelovanje ključno. Iskustvo Slovaka s Hyundaijem i Kijom je to pokazalo – delegacije su nekoliko puta išle u Seoul, obećavali su da će omogućiti sve što bude potrebno. I Slovačka je uspjela, privukla je ključnu proizvodnju. Danas proizvodi automobile za cijeli svijet.
Kod Slovaka mi je zanimljivo vidjeti kako su od Sonyjeve tvornice televizora napredovali do toga da se sada u njihovoj zemlji nalazi Sonyjev razvojni centar – očito je da je njihova ekonomija napravila veliki tehnološki iskorak zahvaljujući stranim ulaganjima.
Šansa Hrvatske je u tome što je već sada privukla određene strane kompanije za svoje istraživačke centre. To govori da smo čak otišli korak naprijed, ali nismo riješili bazičnu industriju. Nama treba jedan Samsung C&T koji bi radio metalurgiju, brodogradnju, hidroelektrane – i onda na njega možete nadovezati istraživačke centre.
U medijima se često tvrdi da Hrvatska nema dovoljno kvalitetnih ljudi za takve investicije, ali ako nisam nešto propustio, nitko od ulagača na forumu se nije žalio na to?
Točno tako. Na zadnjem forumu je predsjednik Uprave BAT-a rekao da je oduševljen ljudskim kapitalom u Hrvatskoj. Ne bi Teva kao svjetska farmaceutska kompanija odabrala Hrvatsku kako mjesto za svoj istraživački centar da nije tako. To je očito naša kompetitivna prednost.
Ima li kakvog napretka tijekom svih ovih godina?
Nije sve loše. Radno pravo se unaprijedilo. Ipak, trebalo bi dodati neke aspekte koje naše radno pravo ne poznaje – telecommuting, rad od kuće, fleskibilnije zapošljavanje i otpuštanje. Želimo privući investicije u IT-ju – u tom sektoru jako puno ljudi radi od kuće. Tu je naše zakonodavstvo još uvijek neprilagođeno.
Dvije činjenice s foruma su mi se učinile osobito značajnima. Prvo, mi se ne natječemo za investicije samo s nekim državama u razvoju poput Makedonije ili nekog sličnog iz regije, nego i s Japanom, Švedskom, vrlo ozbiljnim sustavima pred kojima sigurno nismo u prednosti što se znanja i sposobnosti tiče. Drugo, završio je trend slanja stranih CEO-a u tvrtke kupljene u Hrvatskoj, i opet njima upravljaju domaći ljudi. Možete li to malo prokomentirati?
Zastupamo tezu da su strane kompanije u Hrvatskoj zapravo hrvatske tvrtke u stranom vlasništvu. Većina njih zapošljava gotovo sto posto hrvatske građane. Tu se pokazuje povjerenje u te ljude – ako su kompanije i bile kupljene ili privatizirane, zadržale su svoje ljude, uz ponekog stranca u Nadzornim odborima. Hrvati su zapravo ti koji te kompanije vode i u kojima rade. Primjerice, u Siemensu rade Hrvati. To je percepcija koju moramo promijeniti: to su hrvatske tvrtke koje zapošljavaju hrvatske građane i ovdje plaćaju poreze.
Drugo, naša država se natječe sa cijelim svijetom. U utakmici smo i borimo se za privlačenje stranog ulaganja. To je potpuno nova paradigma državnog aparata koja našim ljudima treba biti jasna. Takmičimo se s Japancima, Kinezima, Korejancima kako bi privukli ulagače.
Koji su prvi konkretni koraci koje treba poduzeti?
Ključno je da moramo definirati za koje sektore želimo privući ulaganja. Znači, ili IT ili kemijsku industriju – ne možemo sve. Kad znate što želite, onda birate iz koje zemlje želite privući ulaganja. I kad znate što želite i kakve sektore, onda krećete u akciju. Znate gdje idete.
Mi trenutno nemamo ni energetsku strategiju, a smatralo se da će energetika biti ključna za gospodarski rast. Kako je Irska privukla IT ulaganja? Željeli su IT jer su znali da su mala zemlja, da nemaju mogućnosti za privući neku veliku industriju. I evo, sjedišta većine velikih IT kompanija za Europu je u Irskoj, Microsoft, Google… S druge strane, Nizozemska je poreznom politikom privukla kompanije da presele sjedišta u njihovu zemlji, iako mnogi od njih ne proizvode ništa u toj zemlji. Ali tvrtke poput Nikea ili Heinekena baš zato imaju sjedišta u Nizozemskoj. Iz istog razloga je Nizozemska top strani ulagač u Hrvatskoj – veliki broj kompanija ima sjedišta tamo, iako je riječ o multinacionalnim kompanijama.
Kako uopće stojimo prema stranim ulaganjima u odnosu na regiju?
Strana ulaganja po stanovniku kod nas iznose oko 400 dolara, Crna Gora je na 930, Estonija 790, Mađarska 600, Češka 488, Latvija 420.
Jesmo li spremni za napredak?
Iskristaliziralo se što trebamo napraviti. Ali sad je vrijeme da iz deklarativnog, jer naša Bijela knjiga i udruženje su napokon prihvaćeni u gospodarskim i političkim krugovima, moramo ići u realizaciju. U zadnje vrijeme vidimo neka ulaganja, primjerice u farmaceutskom sektoru i turizmu. Ako vidimo da je turizam taj sektor koji ide, onda to treba dalje pomagati, olakšavati, stvarati uvjete, liberalizirati popratne sadržaje koji se nude uz taj hotel, primjerice prijevoz, zabavne parkove i druge sadržaje. Netko treba promišljati o tim stvarima.
Spominjali ste koncept osoba koje bi u ime države bile na raspolaganju za pomoć ulagačima?
Praksa svih najkonkuretnijih zemalja je pokazala da one koriste agencije i osobe koje prate investitore od trenutka ulaska u zemlju do realizacije investicije. To funkcionira na način da određena osoba ispred ministarstva ili agencije, koja ima određeni autoritet pred institucijama te države, može pomagati investitoru oko dozvola, sudova i sličnog. On je zapravo neki key account za investitora, ali s legitimacijom. Kad se pojavi u određenom ministarstvu, svi znaju za koga je došao i tko ga šalje. On je lokalni navigator koji pomaže da se investicija odvije.
Koji je bio glavni motiv oko kojeg se vrtila nedavna konferencija?
Prvo bi trebalo shvatiti ovo što ste vi rekli na početku: naša zemlja se natječe s drugim zemljama u privlačenju stranih ulaganja. Drugo, strategija privlačenja investicija treba biti proaktivna. Znači, investitore ne treba čekati, nego ih treba privući i tražiti, a one koji su već ovdje treba podupirati, jer su postojeći investitori često izvrstan izvor novih ulaganja. Četvrta točka je ovo što ste maloprije spomenuli, postojanje lokalnih navigatora i agencija koja će operativno pomagati investitorima. I u konačnici, najvažnije je da politika privlačenja stranih ulaganja bude neovisna o dnevnoj politici, a sve zajedno mora biti jednostavno. Jedna web stranica, jedan kontakt, a ne da imate tri-četiri institucije koje figuriraju da se time bave.
Kako bi to konkretno izgledalo?
Idemo odabrati deset zemalja i sastati se s njihovim ambasadorima. Idemo svakog od njih zamoliti da nam da deset kontakata kompanija iz njihove zemlje koje ulažu u inozemstvo. Kontaktirajmo tih stotinu kompanija – da nam je hit rate 2 ili 3 posto, dovest ćemo u u Hrvatsku dvije ili tri od najvećih svjetskih kompanija. Ali što je bitno – targetirali smo sektore, targetirali smo države i išli smo preko njihovih institucija. Zar je to komplicirano?
Koje bi bila konkretne strategije?
Neke lokalne sredine imaju rezultate. Istra ima uspjeha, Zadarska županija, Međimurje, ali to su sve individualni iskoraci. Primjerice, jedna Koreja nije primarno zainteresirana za ulaganje u turizam. Oni žele industriju, proizvodnju. Njima treba ponuditi da ulože u Sisak. Uostalom, i htjeli su kupiti željezaru 2001. Takve investicije, radno i kapitalno intenzivne radi samo nekoliko zemalja poput Koreje.
Drugi veliki investitor, Katar, jako puno ulaže u equity. Kupuju nogometne klubove, Harrods, Miramax. Također, najpoznatiji su po izgradnji i ulaganjima u LNG terminale diljem svijeta. Ako sastavljaš delegaciju koja ide u Dohu, napuniš avion i pošalješ ljude iz firmi koji znaju što je interes ulagača iz Katra. Najesen je na redu posjet Azerbejdžanu – njima treba isto ići s konkretnom industrijom, proizvodnjom strojeva i opreme koju nudimo.
Osobno sam jako zadovoljan što je posjet hrvatskih gospodarstvenika Koreji dao rezultate. Agrokorovi, Badelovi i Kraševi proizvodi su na korejskim policama. I to u high-end trgovinama, mjestima gdje prodajete robu po visokoj cijeni. Jer Koreja je sofisticirano tržište, njih jeftino ne zanima.
Turizam, farmaceutika, prehrambena industrija, oprema i postrojenja i ICT. To su samo neki od sektora u kojima možemo privući investitore. Make it simple.
