Od trenutka kad sam naišla na njegove fotografije, znala sam da se iza njih krije jednako
istančana priča. Iako o samom procesu wet platea, fotografskoj tehnici nastaloj prije
fotografske industrije, nisam znala ništa, estetika tako nastalih fotografija na prvu me očarala. Jačina dojma koji ostavljaju, bilo zbog svog „starinskog štiha,“ manjka obrade na koju smo navikli u digitalnoj fotografiji, općenite upečatljivosti modela na njima nagnala me da saznam nešto više o tome kako nastaju, ali i tko ih stvara.
Robert Gojević jedinstveno je ime nanašoj fotografskoj sceni upravo zbog naklonjenosti starim fotografskim procesima ihrvatskom fotografskom nasljeđu. Digitalna ga fotografija nikad nije posebno zanimala –svojim je radom htio stvoriti specifične i neponovljive fotografije, upravo ono što mu tehnika wet platea omogućuje. Urednik je i pokretač elektronskog fotografskog časopisa BLUR putem kojeg surađuje s fotografima iz cijelog svijeta, čovjek fasciniran fotografskim ateljeima i kreativcima svih vrsta, koji su često i predmet njegovih fotografija. Čime se zapravo htio baviti, a nije fotografija, što misli o cenzuri vizualnih umjetničkih djela, ali i kako zapravo izgleda baviti se fotografskom tehnikom iz 1851, kao i još mnogo toga, saznajte u nastavku.
Koje su tri stvari koje moramo znati o Robertu Gojeviću?
Sretno sam oženjen te imam sina i kćer. Radim kao grafičar u odjelu marketinga. Ne
raspoznajem baš najbolje boje.
Osim wet platea bavite li se još čime?
Osnivač sam, glavni urednik i art direktor fotografskog časopisa BLUR magazine.
Kolekcionar sam starih zagrebačkih fotografija iz devetnaestog stoljeća te tu i tamo volim
nabaviti neki dio stare fotografske opreme iz tog doba.
Projekti na kojima trenutno radite.
Projekt „Ljubav“ je u završnoj fazi, a riječ je o fotografiranju golih parova u ljubavnom
zagrljaju bez obzira na spol, izgled i godine. Nedavno sam započeo projekt „Blizanci | blizu
savršenstva“, a u glavi mi se uvijek vrti još poneki projekt.
Najpoznatiji ste po svom radu s wet plate tehnikom fotografiranja koju možemo
smjestiti u same početke fotografije, točnije 1851. Kako je došlo do razvijanja
interesa prema upravo tom tipu fotografije?
U fotografske sam vode ušao kao slikar ulja na platnu, ali mi klasično digitalno fotografiranje nije bilo dovoljno napeto. Trebalo mi je više izazova pa sam sirove digitalne fotografije puno obrađivao pokušavajući stvorit efekt stare fotografije da bi se s vremenom zainteresirao i za stare fotografske procese. Kao urednik BLUR magazina napravio sam intervjue s istaknutim ljudima wet plate scene i na koncu se ohrabrio i sam okušati u toj vrsti fotografije. Fascinirali su me slikarski ateljei u kojima se okupljala kulturno umjetnička krema, a kasnije me snažno privukla ideja fotografskog ateljea poput onog kojeg je imao veliki Felix Nadar.
Ne samo što se koristio wet plate procesom već je u svom kućnom ateljeu fotografirao prve
poznate „face“ u povijesti fotografije. Upravo sam takav atelje htio oživjeti u svom domu
maštajući kako bi bilo ugostiti, družiti se i konačno portretirati poznata lica naše kulturno umjetničke scene. Po uzoru na Nadara, trudio sam se uvijek nekoliko sati provesti u druženju sa svojim modelima te postići opuštenu atmosferu pa tek onda fotografirati.
Wet plate je jedna poprilično komplicirana tehnika izrade fotografija. Od
nabavke potrebnih preparata, preko pripreme „alata“ potrebnog za
fotografiranje, dugog trajanja ekspozicije, a onda i razvijanja same fotografije.
Kako biste nama laicima ukratko objasnili tu tehniku?
Najvažnije je istaknuti kako je riječ o fotografiji nastaloj prije fotografske industrije. To
podrazumijeva da majstor fotograf sam priprema apsolutno sve potrebno za izradu
fotografije. Riječ je o vrlo zahtjevnom i osjetljivom zakulisnom poslu u tamnoj komori koji
publika i fotografirani nikad ne vide. Ustvari, kad modelima pokažem lijevanje kolodija na
staklo, uranjanje ploče u srebrnu otopinu i konačno razvijanje i fiksiranje fotografije to je u
smislu posla tek vrh sante leda nad površinom mora. Sama priprema i održavanje cjelokupne kemije oduzima daleko više vremena, a to je osjetljiv i odgovoran posao jer je riječ o agresivnim kemikalijama. S druge strane takav posao nužan je kako bi se razumio proces koji je vrlo nestabilan i nepredvidljiv. Na osnovi tog iskustva fotograf otprilike zna što treba poduzeti kad nastanu problemi. Ta praksa razlikuje aktivnog fotografa koji iza sebe ima stotine fotografija i onih koji su u cijeloj karijeri napravili par desetaka fotografija.
Koje su sve specifičnosti wet platea, koje su joj prednosti te ima li svojih
nedostataka?
Kod mokre ploče kolodija, što je naš naziv ovog procesa, fotografija se može naknadno
obraditi, bilo da je riječ o negativu ili pozitivu. U svojoj zbirci posjedujem jednu zanimljivu
napravu iz devetnaestog stoljeća koja je služila upravo u te svrhe, takozvani stol za
retuširanje, prvi photoshop. Riječ je o relativno malom stalku od drveta i stakla na koji bi se stavila fotografija te se grebanjem oštrim predmetom uklonio neželjeni višak sa stakla.
Budući je većina moje publike vidjela samo skenove ambrotipija objavljene na internetu ili
inkjet printane, važno je napomenuti da se te fotografije itekako mogu retuširati, ali ja to ne činim. Obrađujem ih, ali na način da čistim prašinu koja zbog velikih uvećanja postaje prilično velika. Nedostaci ovog tipa fotografije meni su ujedno i prednost. Rezultati su nepredvidljivi, kako zbog činjenice da ova fotografija bilježi UV skalu boja za koju ne postoji svjetlomjer, tako i zbog nestabilne kemije. Kemikalije se vrlo lako kontaminiraju i različitog su vijeka trajanja pa se njihovom kombinacijom fotografija na staklu različito manifestira što uvijek na neki način iznenadi. Također, proces zahtijeva veliku količinu svijetla, a zasigurno pedeset posto tog svjetla ne vidi se u konačnom rezultatu. Kad se sve uzme u obzir, čarolija je uvijek prisutna.
Jeste li jedini fotograf koji se kod nas bavi tom tehnikom?
Iskreno ne znam. Nekoliko se osoba okušalo u procesu mokre ploče kolodija, ali mi već
poduže vrijeme nije poznat njihov status i aktivnost. Svjetska wet plate scena razlikuje one
koji su se okušali u procesu u odnosu na aktivne ili one koji su iza sebe ostavili brojne
projekte pa sada povremeno fotografiraju. Nerijetko se po svijetu organiziraju radionice na
kojima ljudi dođu u dodir s procesom, naprave par desetaka fotografija i na koncu sve ostane na tome. Mnogi fotografi odustanu kad se suoče s brojnim problemima ovog osjetljivog procesa.
Jedini sam koji djeluje kroz atelje i najaktivniji količinom projekata, nagradama, izložbama i
prisutnosti u raznim medijima. No ne mislim tim tempom još dugo. Već sam smanjio
fotografiranja.
Nijedan moj model nije dobio originalnu fotografiju, a moji projekti nisu bili komercijalni.
Malo fotografija, unikatnih i ručno izrađenih – sve uvjeti da tim fotografijama raste cijena. Iako danas ljudi ne razmišljaju pretjerano o tim stvarima uvjeren sam da će osvanuti dan kad će se ljudi probuditi i shvatiti kako stoje stvari sa svim onim neopipljivim.
Prema vašim dosadašnjim iskustvima, kakav je odaziv i interes javnosti i
medija prema tom tipu fotografije? Prepoznaju li ljepotu i posebnost te
fotografske tehnike u odnosu na onu digitalnu?
Po mom mišljenju interes je površan unatoč mom relativno čestom pojavljivanju u medijima. Iako sam nekoliko puta bio na televiziji i u tiskanim medijima, neki moji poznanici ili kolege na poslu nemaju apsolutno pojma čime se bavim. Nekad, kad su postojala dva televizijska programa i nekoliko tiskanih medija stvari su bile drugačije. Koga su spomenuli u tim medijima, svi su za njega znali. Danas su mediji izgubili moć. Događaja je previše, vrlo su često plitki i površni, a internet je beskrajan. To je i razlog zašto vlasnici medija traže skandale i negativne događaje jer smatraju da samo šokantne stvari mogu isplivati u moru prosječnih vijesti.
U našim medijima ne vlada veliki interes za fotografijom tako da ipak postignutim mogu biti
zadovoljan. Imam malobrojnu, no vjernu publiku kojoj se sviđa to što radim. Doduše, malo je ljudi vidjelo njenu pravu ljepotu i posebnost što je moguće jedino ako se ambrotipija,
fotografija na staklu vidi uživo. Skeniranjem i objavama na internetu gubi se njena
posebnost, no čak i tako osakaćena drastično se ističe od ostalih fotografija. Mnoge poznate
osobe koriste moje fotografije, bilo na Facebooku ili kao službene, na koricama knjiga ili u
medijima što mi je neopisivo drago.
Kao narod poznati smo po tome što često tuđe cijenimo više nego domaće. Vas
pak fascinira domaće fotografsko nasljeđe. Tko vas od hrvatskih fotografa
najviše fascinira i za koje bismo domaće fotografe iz prošlosti svakako trebali
znati?
Istina. U ožujku su otvorene dvije velike svjetske izložbe o kojima se jako puno govori u
stranim medijima. Jedna u Londonu, „Victorian Giants: The Birth of Art Photography” i druga u Los Angelesu „Paper Promises: Early American Photography”. Zanimljivo je kako je izložba „Pommer 1856 / Gojević 2016“ u Muzeju grada Zagreba preduhitrila ova dva važna svjetska događaja. Iako sve tri izložbe, svaka na svom tlu, obrađuju pionire fotografije, rekao bi da kod nas vlada iznimno mali interes za našu fotografsku baštinu.
Nekoliko je razloga zašto je to tako. Kao prvo, nemamo kuću fotografije ili fotografski muzej koji bi objedinio našu fotografsku baštinu koja je razbacana po raznim ustanovama.
Edukacija je slaba, kao i literatura na tu temu, a i internet zjapi prazan. S druge strane,
originalne fotografije iz arhiva nedostupne su pa ne treba niti čuditi što ljudi najčešće ne
znaju ništa o našim ranim fotografima.
Nedavno završena izložba „Pommer 1856 / Gojević 2016“ održana u Muzeju grada Zagreba
nevjerojatan je poduhvat za naše okolnosti, ali iskreno čisto sumnjam u njenu brojnu
posjećenost. Ljudi nemaju pojma tko je Pommer, što je rana fotografija na papiru, unikatna i ručno izrađena. To što Zagreb sljedećih sto godina vjerojatno neće imati ovakvu izložbu ljude previše ne zanima. Do prije ove izložbe nije se znalo ni koliko je Pommerovih fotografija sačuvano što je mene kao kolekcionara njegovih fotografija snažno motiviralo da gnjavim i doznam. Na izlazu iz mog ateljea skoro pa se glavom mogu dodirnuti fotografije ranih zagrebačkih fotografa. Ručno sam ih ponovno izradio istom tehnikom kako su izrađeni originali. Iako su unikatne i posebne, ne sjećam se da me je ikad itko pitao za njih. Kao da su prozirne, kao da ih ni nema.
U početku me ta situacija užasno pogađala – meni bi bilo sasvim prirodno da jedna
gornjogradska ulica dobije spomen ploču kako bi se znalo da je u njoj djelovao Franjo
Pommer, prvi stalni zagrebački fotograf, autor prvog zaokruženog fotografskog projekta u
Hrvata. Nažalost, to je samo meni napeto. No, budimo realni, od tog Pommerovog projekta, portreta petnaest književnika koji su ručno umnoženi, a svaka fotografija unikatna, priupitajmo se koliko ih je sačuvano? Od tko zna koliko serija tih petnaest portreta koji su bili u slobodnoj prodaji mi danas nemamo ni jedan kompletno sačuvan, a od petnaest portreta sačuvana su samo tri i jedna reprodukcija. Čak nemamo ni kompletni popis spisatelja koji su bili obuhvaćeni projektom. Mislim da se stvari nisu promijenile. Povijest naše fotografije interesira jako malo osoba. Stoga sam bio dovoljno drzak da svoje izložene portrete suvremenih pisaca za putujuću izložbu „Pommer 1856 / Gojević 2016“ u slanom printu izradim samo u jednom primjerku.
Franjo Pommer je fotograf koji me najviše fascinira. No ima tu dosta zanimljivih imena poput Juliusa Hühna, Ivana Standla, Eduarda Hasea, Georga Mayera, Josipa Venesza,
M.Sarosya, F. Kelemena i drugih.
Osim wet platea bavili ste se i digitalnom fotografijom. Koristite li digitalnu
fotografiju i sada ili samo wet plate?
Koristim se digitalnom kamerom preko petnaest godina i kad malo bolje razmislim,
promijenio sam poprilični broj tih aparata. Nemam pojma što je s čim fotografirano i
nemam nikakvih sentimentalnih veza s njima. Kad se danas koristim digitalnom kamerom
ili mobitelom to je iz praktičnih razloga, uglavnom kako bih nešto dokumentirao.
Stari fotografski procesi zahtijevaju mnogo vremena, truda i znanja, a fotografiranje je
sporo i promišljeno – sve ono od čega danas svi bježe. No, sav taj trud ima i drugu stranu
medalje. Takvo fotografiranje ima priču iza sebe, nepresušni izvor informacija i
zanimljivosti. Uvijek se može o tome pričati ili iskopati neki podatak.
Radili ste fotografske portrete brojnih naših pisaca, a spomenuli ste da ste i
sami htjeli krenuti putem spisateljske karijere. Što vas u tom zanimanju toliko
privlači?
Moj je um vrlo nemiran i vječno u pogonu, a vjerujem i da ima štogod zanimljivo i reći, ali nemam dovoljno potrebne izolacije i mira za pisanje. Pisao sam nešto, ali nikad nisam time bio dovoljno zadovoljan. Sve manje fotografiram pa ću možda u starim danima imati više vremena i mira za pisanje. Zanimaju me kreativci, ljudi koji se izdvajaju svojom kreativnošću i radom bili oni pisci, glazbenici, slikari, dizajneri, glumci, kipari, naučnici ili nešto drugo. Također, moji projekti vezani su za ljude, a sve me to ne ispunjava samo umjetnički već i intelektualno. No zbog nedostatka slobodnog vremena ne stignem čitati koliko bih htio, a kamoli pisati. Nisam pak nesretan zbog toga – fotografija mi je omogućila da istaknuti i priznati pisci pišu o meni, što se nikad ne bi dogodilo da se ne bavim fotografijom.
Zahvaljujući pametnim telefonima i društvenim mrežama danas svi možemo
fotografirati i svoje uratke predstaviti gotovo cijelom svijetu. Što mislite koliko
to utječe na to kako mlade generacije percipiraju fotografsko umijeće?
Ponekad mi se čini da bi netko lagano mogao pomisliti da nam fotografi kao ni novinari
više uopće nisu potrebni. Kad je nešto jednostavno, prejednostavno, vremenom se gubi čar, nestaje čarolija, a to se fotografiji davno dogodilo. Danas je sve plitko i površno pa to nikog previše ne dira, a najmanje mlade generacije. Davno sam se prestao zamarati time jer ne mogu tu ništa promijeniti. Klikne se sto puta i jedna fotografija uspije. Nitko se previše ne zamara što je devedeset i devet fotografija bačeno. Ja svoje modele fotografiram samo jednom, bez priprema, bez testova. I to je to.
Pokretač ste elektronskog fotografskog časopisa Blur koji se bavi promocijom
jedinstvenih talentiranih autora iz svijeta. Blurov tim sačinjavaju ljudi iz raznih
dijelova svijeta. Kako je do te ideje došlo i što sve Blur nudi svojim čitateljima?
Htio sam kreirati časopis kakav sam želio kupiti na kiosku. Fotografski časopis u kojem nema dosadnih reklama, škola za mlade fotografe i recenzija fotoopreme. Ovo što sam nabrojao i dalje je minimalno osamdeset posto sadržaja tiskanih foto časopisa. Htio sam stvoriti bazu inspiracije, nepredvidljiv i raznolik foto časopis za razne ukuse. Često surfanjem nailazimo na dobre fotografije, ali se one izgube u moru prosječnih i ponekad ih je nemoguće ponovno pronaći. S BLUR arhivom svatko može imati odličnu kolekciju izvrsnih fotografija na vlastitom računalu, brzo, jednostavno i jeftino.
„Pičkin dim“ ime je sporne fotografije zbog koje se tražila smjena ravnateljice osječkog Muzeja likovne umjetnosti. Koja god priča stajala iza smjene ravnateljice muzeja bura koje se podignula oko fotografije Ane Petrović govori nešto o klimi koja vlada u našoj državi. Umjesto da se širi, prostor djelovanja umjetnika i medija postaje sve uži. Koliko je važno da umjetnost bude i ostane slobodna u svom izražavanju? Koliko smo kao narod svjesni što znače i koliko utječu na naše živote cenzure poput ove kojoj smo nedavno svjedočili?
Naravno da je vrlo važno da umjetnost ostane slobodna u svom izražavanju. Ali što
se tiče klime i politike suzdržao bih se od komentara. Ne kupujem novine, ne pratim
politiku, ne gledam vijesti i dnevnike. Kao što se može vidjeti, u mojoj galeriji portreta
nema političara, sportaša ili ljudi kojima se mediji naširoko bave iz nepoznatih i
trivijalnih razloga.
Umjetnost je proizašla iz svijeta i u svim svojim oblicima i tonovima donosi
neku reakciju na svijet. Odnosi se na ono što je bilo, na ono što može biti i na
ono što postoji. Počesto se međutim javlja problem s eksplicitnošću
umjetnosti, pogotovo one u vizualnom obliku. Od, očito, izložbenih prostora do
društvenih mreža na kojima se, primjerice ženske bradavice moraju sakriti s
fotografije da bi ista mogla biti objavljena. Koliko je smisleno umjetnost opisivati kroz termin eksplicitnosti i koristiti tu eksplicitnost razlog objave ili ne objave nekog rada? Ne bi li umjetnost trebala biti slobodna od toga?
Užasno mi smeta skrivanje ženskih bradavica na Facebooku, ali jednako mi smetaju i
ljudi koji prekrivenim bradavicama pridaju više važnosti nego li cijeloj fotografiji. Nisu
to oni koji se na neki način bore ili javno prosvjeduju, pokušavaju nešto promijeniti ili
ne znam što učiniti u vezi te bedaste cenzure. To su oni koji nemaju što pametnije
reći o fotografiji pa se zakače za nešto na što fotograf ionako nema utjecaj. Sasvim je
jasno kako fotografu koji fotografira gole grudi smeta takvo pravilo i da svakom
zdravog razuma sve to nema nikakvog smisla, posebno kad muške bradavice ne
zahtijevaju cenzuru. Sasvim je jasno ni da nema dobrog načina da se takva cenzura
dobro uklopi u fotografiju jer što god da se učini narušen je cijeli vizualni doživljaj. No
s druge strane, kao urednik internacionalnog foto časopisa svakodnevno gledam
nevjerojatni broj neukusnih fotografija. Na sto fotografija uspijem naći jednu dobru za
objavu. Facebook je postao ionako naporan. Svi se u sve razumiju, svi su stručnjaci,
svi si uzimaju pravo za pametovati. Mogu zamisliti kakve bi sve fotografije vrlo brzo
preplavile Facebook da se cenzura ukine.
Vi se također u svojem radu bavite prikazima golog tijela. Jedan od posebno
zanimljivih projekata je Ljubav u kojem prikazujete zagrljene zaljubljene parove.
Koliko su ljudi kod nas voljni sudjelovati u takvim projektima, nailazite li na
probleme sa izlaganjem radova i postoji li razlika u percepciji takvih projekata
koji na neki način uključuju tijelo kod nas i u inozemstvu?
Projekt „Ljubav“ originalan je jer ništa slično nisam vidio u wet plate tehnici. Projekt je vrlo
zahtjevan i težak budući ekspozicija traje otprilike pet sekundi što zahtijeva veliku mirnoću
modela. Zamislio sam fotografirati gole parove na način da budu potpuno nesvjesni moje
prisutnosti, da vide sebe u izdanju u kojem se do sada nisu vidjeli. Nagost tijela je zbog
pojačanog efekta intime jer da su bili odjeveni, fotografije nikad ne bi bile toliko moćne. Osim toga, htio sam stvoriti bezvremenske fotografije, fotografije za koje je teško odrediti kad su snimljene jer na njima ni nema ništa osim golih tijela zaljubljenih parova.
Iako su me neki prijatelji uvjeravali kako mi se nitko neće javiti ispostavilo se sasvim
suprotno. Najzanimljivije je to što su svi sudionici bili nepoznati ljudi, spremni riskirati. Tek
nedavno sam snimio dva para prijatelja. U projektu je zanimljivo što nisam imao audicije niti neke uvjete. Fizički izgled parova mi je bio nebitan jer ljubav u krajnjoj liniji ne pita za izgled, dob ili spol. Također, u početku parovi nisu ni znali što ih očekuje i kako će izgledati
fotografije. To se otkrilo tek kasnije kad sam završio prvi i veći dio projekta.
Projekt još nisam nigdje izložio i ne znam kakva će biti njegova budućnost. Fotografije su
visoke estetike i ne sadrže provokativne elemente, ali ne znam kako bi na njih mogle
reagirale institucije ili galerije. Na Facebooku nisam imao još nijedno loše iskustvo.
