Jedan od najznačajnijih američkih romana u povijesti književnosti, uvijek suvremena priča o ljudima, njihovim čežnjama i slabostima, ljubavi i praznini koja se krije iza blještavila- Veliki Gatsby F.Scott Fitzeralda dobio je i svoju baletnu inačicu koju ćemo imati prilike gledati ove subote u zagrebačkoj Areni s početkom u 20 sati.
Priča je to koja očarava na svako čitanje i na svako gledanje, a sada je možemo doživjeti uživo i to u jednoj od najveličanstvenijih plesnih formi i pod palicom jednog od najtraženijih koreografa našeg doba, Dwighta Rhodena. Dwight Rhoden plesao je, koreografirao, surađivao sa umjetnicima poput Princea, Nine Simone, U2, Marvina Gayea, radio na brojnim tv emisijama poput So You Think You Can Dance, a ima i vlastitu plesnu kompaniju, Complexions Contemporary Ballet. Što ga je privuklo priči o Jayu Gatsbyu, što možemo očekivati od ovog baletnog spektakla u Areni te kako se i kada zaljubio u balet, pročitajte u nastavku. I naravno, pozivamo vas da nam se pridružite u prikazu ove neponovljive baletne priče!
Ako biste u jednoj rečenici morali opisati priču o Velikom Gatsbyu kako bi ona zvučala?
Vječna priča koja nam je i danas jako važna.
Što priču o Gatsbyu čini vječnom?
Veliki Gatsby će uvijek privlačiti ljude: novac, pohlepa, društvo, mjesto koje osoba zauzima u njemu. Sve su to teme koje su relevantne i koje čini priču o Gatsbyu vječnom. Kao i balet, nadam se.
Veliki Gatsby je ono što nazivamo velikim američkim romanom. Postoji li neka rečenica, fragment teksta koji vas je posebno nadahnuo ili motivirao u vašem radu na baletu?
Jay Gatsby sličan je mnogima od nas, našem pokušaju da kroz život ganjamo uspjeh. Živiš u blagostanju, imaš sve što želiš, želiš još i više, ali osjećaš neku prazninu. Želim odati počast vremenu u kojem je roman stvoren, ali također i razviti tu liniju priče.
Što publika može očekivati od ovoga baleta? Oni kojima je priča dobro poznata i oni koji će po prvi put biti upoznati sa pamtljivom, ali tragičnom sudbinom Jaya Gatsbya?
Mogu očekivati sjajnu predstavu i naravno – spektakularnu koreografiju.
Neki ljudi kažu kako je teško prevesti riječi u pokret, ali romani se ne sastoje samo od riječi, oni prikazuju određene svijetove koji imaju vlastiti život. Koliko je teško bilo režirati i koreografirati ovu priču?
Bilo je teško prije svega zbog toga što svi mi govorimo različite jezike. Izvođačka postava je iz Ukrajinev – zbilja smo naporno radili. A koliko smo raspravljali s Konstantinom Meladzeom, kompozitorom glazbe kad smo morali smanjiti glazbu zbog vremenskog trajanja! Zamislite situaciju- mi smo u studiju, njegov engleski nije toliko dobar da bi mogao izraziti sve što želi, a moj ruski… pa ne postoji moj ruski! No unatoč svim teškoćama, ova situacija pokazuje kako nema granica, barijera niti izlika, kada se radi o umjetnosti i realizaciji zajedničke ideje.
Izvedba je specifična umjetnička forma, uvijek ovisna o onom specifičnom odnosu koji se stvara između publike i izvođača. Što vam je, kao koreografu, najvažnije da publika dobije i osjeti dok gleda predstavu?
Ovo je dobro, ali teško pitanje. Za mene su možda najbitnije emocije koje ljudi osjete dok gledaju predstavu. Ples je ultimativni jezik, tako da je važno da ljudi shvate što im pokušavamo prenijeti.
Balet koji ćemo gledati u predstavi suvremeni je balet. Možete li nam reći koja je razlika između klasične i suvremene baletne forme?
Suvremeni je balet slobodniji i granice nisu toliko čvrste. Ako pogledate plesače iz Complexions Contemporary Ballet studija, vidjet ćete da se ne radi o izvođačima sa standardnim tijelima plesača koje smo navikli gledati u klasičnom baletu. Plesačice nisu toliko krhke, plesači ne toliko napumpani, sa širokim ramenima. Izrazito sam htio da se odmaknemo od te slike.
Koliko ste se dugo pripremali prije negoli ste počeli raditi na The Great Gatsby baletu i kako su pripreme za ovako veliki projekt izgledale?
Prije same premijere radili smo zbilja puno. Prvo na glazbi i na koreografiji, a onda su na red došle audicije. Potom smo radili sa Alanom Badoyeveom na videu Immortal feeling koji je soundtrack za balet.
Kada spomenemo riječ ples, prvo na što pomislimo su pokret i glazba. Kakva je bila vaša suradnja sa Konstantinom Meladzeom, kompozitorom glazbe?
Zbog jezične barijere, naša je suradnja tekla nešto sporije, no imali smo prevoditelja. Puno smo se trudili razumjeti jedan drugoga i mogu reći da smo imali sjajnu suradnju. Kad smo tek kretali s projektom, ja sam napisao vrlo dugačak libretto, s puno bilješki u kojima sam opisao svoje osjećaje, raspoloženje, osobnu viziju određenih trenutaka. Mislim da su te bilješke pomogle Konstantineu da shvati što želim. Što se tiče jezične barijere sa plesačima – imao sam asistente, a drugo – ples je ipak univerzalni jezik tijela.
Počeli ste plesati kasnoj dobi za početi se baviti plesom. No bez obzira na to, vi ste postigli zavidnu karijeru. Kako ste se zaljubili u ples i što vas je guralo da uvijek idete korak dalje?
Sve je počelo kad sam imao 18 godina. Bio sam u srednjoj školi, a preko vikenda smo išli na plesna natjecanja. Tada nisam bio fan određenog plesnog stila, samo sam se volio kretati na glazbu. Na jednom od natjecanja upoznao sam djevojke koje su se profesionalno bavile baletom. Kako sam im se činio talentiran, nagovorile su me da dođem u njihovu školu na satove baleta. A kad sam došao u baletnu školu – zaljubio sam se u tu vrstu pokreta. Vidio sam da ples može biti organiziran i harmoničan.
Između ostalog, bili ste plesni prvak u The Alvin Ailey American Dance Theater i koreografirali ste više od 80 originalnih predstava u sklopu vaše plesne kompanije, Complexions Contemporary Ballet. Ako uopće možemo postaviti to pitanje- koja je uloga teža ili bolje rečeno krhkija, ona plesača ili ona koreografa? Koja donosi više uzbuđenja?
Koreografija je moja strast. Osjećam da sam na pravom mjestu kada režiram predstavu i svojevrsnu moć da nešto učinim legendarnim.
