Judita Franković jedno je od onih lica koje, bilo da ste ga vidjeli na ekranu, kazališnim daskama ili naslovnici časopisa ne možete zaboraviti. Ona jednostavno ima ono nešto – kad igra u filmu ili snima modnu kampanju. Ovoga puta poznatu smo glumicu uhvatili taman prije novog ciklusa od pet izvedbi nove plesne predstave koju je osmislila zajedno sa Andreom Solomun i Emom Janković iz Dance company &m, a u koprodukciji sa Zagrebačkim plesnim centrom. Soba broj 7 tematizira našu potrebu da gledamo druge, a inspirirana je stvarnim događajem objavljenim prošle godine u New York Timesu koji je protresao američku javnost.
Što Judita Franković kaže o konceptualno i sadržajno provokativnoj Sobi broj 7, utjecaju koji društvene mreže imaju na našu percepciju gledanja, glumi, modi ali i o sve većem porastu konzervativniih i tradicionalističkih tendencija koje prijete narušavanju osnovnih ženskih prava pročitajte u nastavku.
U Sobi broj 7 sudjeluju plesači i glumci. Uz spomenute tu su još Svebor Zgurić, Filip Vidović, Iva Čevizović, Dora Kokolj, Josipa Kukor i Elena Brumini. Vi više plešete ili glumite u predstavi?
Mislim da su se ljudi koji su gledali predstavu jako iznenadili pa su mi rekli „Aha, i ti plešeš“, no ja nisam na to tako gledala. Kada se događa suradnja glumaca i plesača, glumci obično nešto igraju, a plesači plešu. Mene osobno dosta zanima i fizički teatar i ples, tako da mi Room no. 7 nije prvi susret s tim. U toj predstavi svi plešemo no moram naglasiti kako ovo nije pretjerano konceptualna predstava u smislu da se nakon nje osjećaš kao da ništa ne razumiješ. Cilj je bio da pričamo neke priče tako da cijela predstava ima narativnu strukturu, a ideja je bila da onda taj pokret izlazi iz priča i emocija. Ima momenata koji su tužni, koji su sjetni, melankolični, veseli, vedri – kombinacije svega. Ono što je zanimljivo je to što predstava nikad nije ista. Nije to nikakav inovativan koncept, no činilo nam se zgodnim, s obzirom na to da je predstava smještena u motelskoj sobi da svaka scena bude jedna priča. U originalu postoji devet priča, a sad smo napravili i desetu. Priče se stalno rotiraju što znači da je predstava uvijek drugačija.
Predstava je inspirirana stvarnim događajem u Americi kada je šezdesetih godina prošlog stoljeća vlasnik motela izbušio rupe u sobama kako bi mogao promatrati goste. Priče su isto nastale na temelju priča iz motela ?
Osim glavne ideje od događaja koji nas je inspirirao da napravimo predstavu, motela u kojem netko gleda goste bez da oni znaju da ih se gleda, nismo uzeli nikakve priče koje su tamo ispričane već smo nas tri sjele zajedno i počele bacati ideje što nas zanima, koje bismo priče htjele pričati. Dosta priča ima u sebi neke arhetipske momente, arhetipske emocije ili situacije i neka opća mjesta. Neke priče koje možda ne bi bile velike da ih se priča na neki drugi način kroz pokret dobivaju jednu novu dimenziju.
Koja je priča iz Sobe broj 7 vas posebno dotaknula?
Teško mi je reći koja mi je najdraža priča. „Spremačice“ su nam se posebno svidjele jer kombiniraju taj glumački i plesni aspekt. Imamo jednu priču koja se zove „Like a Virgin“ koju kolega Filip Vidović i ja jako volimo igrati. Riječ je o prvom seksu dvoje mladih koji dođu u motelsku sobu i koja završi na najsmješniji mogući način. Kad misle da rade nešto dobro to nikako ne funkcionira, što je isto zanimljivo jer to radimo kroz pokret. Imam jedan solo koji se zove „Lilith“ koji na različitim razinama može biti zanimljiv, a priča je o jednoj usamljenoj ženi, žudnji, čekanju.
Htjeli smo da nam i programska knjižica bude tako životna, da ne bude štura pa smo kontaktirali pisce i dali im nekoliko osnovnih informacija o svakoj sceni na koju su oni onda napisali svoje verzije priča. I cilj nam je, kako ćemo raditi nove priče, s vremenom angažirati i nove pisce te možda objaviti knjigu s naslovom Soba broj 7.
Da, okupila se sjajna i raznolika grupa kreativaca na jednom mjestu, možda čak i više nego što je to inače praksa kod nas. Aljoša Šerić i Antonija Matković Šerić iz grupe Pavel radili su glazbu, eNVy room, Unaestethik te Slavica Motušić kostime.
Bila je varijanta hoćemo li sad sjediti doma i čekati da nam netko da lovu, a sve tri smo već neko vrijeme tražile ideju koja bi nas zaintrigirala da je počnemo raditi tako da smo rekle da ćemo uložiti svoje. Tu nam je ususret izašao i Zagrebački plesni centar koji nam je koproducent i gdje igramo predstave. Mislim da je to bio jedan val dobre kreativne energije koji je potaknuo ljude da se uključe u projekt.
Andreu Solomun upoznali ste kad ste u njenom studiju krenuli na rekreativni balet. Plesni pokret vam nije stran. No kako je bilo prebaciti narativ u potpunosti u pokret?
Imala sam sreće da sam na tom svom putu, kada sam se priključila glumačkom studiju teatra Exit i kad je počelo moje ozbiljnije i profesionalnije bavljenje glumom prvih par godina bavila tijelom. Moja učiteljica Simona Dimitrij Palatinuš svoju je pedagogiju dosta temeljila na Čehovljevoj metodi tako da sam se dosta bavila tijelom i nekako me je taj fizički izraz, fizički teatar oduvijek zanimao. Išla sam na razne radionice suvremenog plesa, modernog plesa i uvijek nekako koketirala s pokretom. Sad je tome prošlo nekoliko godina, ali radila sam jednu plesnu predstavu u &td-u koju je režirala Natalija Manojlović, takozvani crni balet Vodoinstalater. No balet je jedna druga stvar i jako me živcira kad ljudi imaju izjave poput one „igraš nogomet kao balerina“ kao da je balet lagan. Mislim da bi balerine puno brže usvojile nogomet nego nogometaši balet. Igrala sam ženski nogomet tako da mogu i potvrditi. Zanimljivo mi je bilo vidjeti kako svaka vrsta plesa traži neku tvoju drugu nultu, neutralnu poziciju, tako da naučiš svašta i o sebi.
Glavna tema predstave je voajerizam. Što mislite zbog čega ljudi imaju toliko potrebu gledati u druge i to često puno više nego u sebe?
Jako je tanka ta granica. S jedne strane ljudi su zaboravili zapravo gledati, a s druge strane imaju užasnu potrebu gledati u tuđe živote. I možda je baš to problem – da zaboraviš pogledati unutar sebe. Naravno da je to teže jer se onda moraš suočiti sa svojim strahovima i demonima, a uvijek je lakše vidjeti kako je nekom drugom teže – tebi je odmah nekako malo lakše. Danas smo zaboravili gledati u smislu da primjećujemo druge oko sebe, ono što nas okružuje, idemo od točke a do točke b, jer moramo obaviti to i to, ali ne zamjećujemo kuda prolazimo. To je ta jedna vrsta gledanja, a postoji ta druga, voajeristička kod koje postoje neki leveli. S tim smo se isto pokušali pozabaviti u predstavi- gdje je taj moment gdje ti gledaš pa je samo zabavno, a gdje je taj moment kad počinje naša odgovornost. Žena nazove i kaže da je netko zlostavlja, a onda joj oni kažu da ne mogu ništa dok se to stvarno nije dogodilo. Ili tri puta nazove i sve se riješi, a četvrti je put ubije. I u nekim društvenim strukturama stvari ne funkcioniraju. Prenatrpani smo sa različitim informacijama i postali smo neosjetljivi na njih. Mislim da su se fikcija i fakcija užasno izmiješale. Prolaziš i vidiš da netko nekog ubije i nisi siguran vidiš li to stvarno ili si to vidio samo na televiziji. Mislim da je ta neka neosjetljivost opasna.
Kako da to riješimo? Nisam sigurna, no mislim da bismo se trebali vratiti sebi , a to je malo teško s obzirom na sustav vrijednosti koji kod nas prevladava.
Sve je veći utjecaj društvenih mreža koje su na neki način normalizirale taj pogled u živote drugih, ali i izlaganje vlastite privatnosti u prostor javnog. Mislite li da ljudi zbog toga imaju osjećaj da imaju više prava na pogled u živote drugih, pogotovo privatne živote javnih osoba ?
Mislim da imaju – na neki način privatnost je postala javnost. Srećom ja nemam tih problema i pokušavam te stvari stvarno držati na nekoj distanci. Da budem iskrena – mene to umara. Osjećam se potrošeno u smislu da stalno moram nešto prodavati. Razumijem da sve tako funkcionira, ali želim vjerovati da ne moram baš po svim gabaritima funkcionirati na taj način. Ima ljudi koji društvene mreže koriste i za neke pozitivne stvari, primjerice za osvješćivanje. Što se mene tiče, mislim da je gluma moj alat putem kojeg nešto radim i isporučujem, a ovo može biti pomoćno sredstvo. Svatko treba naći svoj put, svoj filter kojim može doći do najbolje verzije sebe. Mislim da kao individua možeš mijenjati stvari, jer se jako lako izgubiti u masi, a masa vrlo lako promijeni mišljenje. Najbolje je kad sam možeš držati nekakve ideale, ako to nije previše romantično za reći s obzirom na vrijeme u kojem jesmo.
Završili ste komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pomaže li vam to znanje u glumačkom radu ili možda odmaže?
Pa puno mi pomaže. Taj sam faks upisala jer sam stvarno htjela, a onda se nekako već na prvoj godini faksa dogodio Exit. Tamo negdje na trećoj godini sam lagano počela izostajati s predavanja i zaključila da ću se posvetiti glumi, da je to moj put. Dugo mi je faks ostao po strani, no kad sam ga se primila zadnjih godina mogu reći da mi je dobro došao i zapravo sam se odmorila. Prije sam se trudila uvjeriti ljude da sam ja ozbiljna glumica, a onda sam se pomirila s tim da ja donosim svoje odluke i da je stvar da ću to raditi dok me bude ispunjavalo, a kad više ne bude da je u redu promijeniti stvar. U nekom trenutku sam stvarno puno radila i trebalo mi je odmora, a mislim da je i ljudima trebalo odmora od mene. Stvar je u toj konstantnoj izloženosti – kad nešto radiš onda to povlači i medijski prostor koji zauzima tvoje mišljenje. Mislim da je normalno da se ljudi zasite i da imaju potrebu za novim ljudima i novim mišljenjima.
S godinama nekako drugačije i čitaš knjige i u pravo vrijeme mi je došao završetak faksa na čemu sam jako zahvalna. Puno mi pomaže jer mi daje jednu dodatnu nišu. Čini mi se da je važno da se kao glumac stalno otvaraš nekim novim informacijama i idejama, a što je bolje od knjige? Svatko treba naći svoje, a što se mene tiče, čitanje je stvarno moja sigurna luka.
Znači li to da vam je književnost bila prva ljubav?
Pa to mi je teško reći. Kao klinci smo se jako puno igrali, bili smo kreativni, imali smo čak i svoju dramsku grupu. Imala sam i sjajnog profesora iz hrvatskog koji je dosta volio književnost, a imali smo i dramsku skupinu u školi. Te dvije ljubavi su se ispreplele kroz djetinjstvo, a i sad ih doživljavam kao nerazdvojne.
Kad ste i kako shvatili da je gluma vaš životni put?
Pa zapravo kad sam postala ovisna o tom procesu. Kad sam došla u Exit imala sam necjelovitu sliku toga što gluma zapravo je i onda sam se tamo zakačila za taj adrenalin traženja i istraživanja. Prekrasno mi je kad imam premijeru, ali poanta glume je proces istraživanja gdje tražiš načine na koje će neki lik zaživjeti, kakvi su odnosi s drugim likovima, kako se taj lik ponaša. To je taj neki thrill zbog kojeg ja to radim. Ovo sve drugo je „točka na i“ koja mi zna oduzeti i više energije nego cijeli taj proces prije.
Kakav je osjećaj izaći na pozornicu, postoji li razlika između osjećaja koji imate pred kamerom i onoga kad izlazite pred publiku?
Ja sam grozan tremaroš. Sad naravno manje kako sam malo „odrasla“ – nadam se ne previše – no uvijek imam tremu pred predstavu. Cijelo tijelo mi titra – teško mi je to opisati. Prije bih imala osjećaj da ću umrijeti no sada više ne toliko. Što se tiče filma, zanimljiva je stvar s filmskim premijerama gdje gledaš nešto s nekakvom distancom, a tiče te se. U kazalištu nema toga, jako je direktan i neposredan odnos. Radiš nešto neko vrijeme i onda ideš pred publiku te možeš nešto korigirati. S filmom nešto napraviš i onda praktički godinu dana čekaš da to izađe. Ili si zaboravio što si sve snimao ili imaš jednu dobru scenu koju si snimio i misliš da će tvoja uloga biti dobra zbog toga i onda vidiš da te scene uopće nema u filmu i raspadne ti se cijeli svijet. Vidiš se na velikom platnu i ništa nije onako kako si zamislio. Dobro je rekla moja prijateljica i kolegica redateljica Vlatka Vorkapić: „Kad radim film, jedan film napišem, drugi snimim i treći smontiram“. Oba medija su mi jako draga, sada sam se baš zaželjela kazališta pa je taman došla ova predstava. Fino je kad nađem neki balans.
Kad vas predstavljaju, u medijima često ističu podatak da niste završili glumačku akademiju. Smeta li vas to konstantno spominjanje Akademije i koliko je taj segment formalnog obrazovanja uopće presudan za baviti se glumom?
Sad već imam dovoljno godina da mi to nije bitno, a u medijima je uvijek tako da se uz svakoga od nas veže par određenih stvari. To se zalijepi za čovjeka i ide copy paste. I to nije samo u novinarstvu nego i drugdje jer je tako vrijeme da svakih pola sata moraš nešto isproducirati da ne bi ispao dosadan. Ljudi to nikada nisu koristili na negativan način već zato što im je ta informacija bila zanimljiva jer nije učestala i to ne samo kod nas već u cijelom ovom području istočne Europe. Ako hoćeš biti glumac – ideš na akademiju, jednostavno je praksa takva. No ja sam odlučila da to nije put za mene. Čak sam bila na prijemnom jednom no iste godine se dogodio Exit za kojeg sam se jako zakačila. Meni je sve bilo jednostavno. Znala sam da hoću biti glumica i da je to način na koji ću doći do toga. Treba raditi na sebi i uzeti si malo mira da si posložiš prioritete. Jedno vrijeme si u fokusu, a sutra dođe netko zanimljiviji. Zato mislim da je bitno da čovjek radi na sebi i da bude na miru sam sa sobom. To naravno ne znači da neće ponekad biti frustriran i nezadovoljan, ali nekako da se probaš ukorijeniti i unutar sebe znati se smiriti. Nekad nije tvoje vrijeme, ali ti si taj koji popravlja i koji nađe način. Puno toga možemo sami kreirati, ali od silne buke nemaš osjećaj da si gospodar svojih odluka.
Često vas se spominje u nekom modnom kontekstu, kreatori vas vole pa ste tako između ostaloga prošle godine radili i zanimljivu kampanju za eNVy room. Vidite li se i kao kreator u tom području?
Pa nisam nikad o tome razmišljala. Moda me zanima izvan ovog banalnog tko-je-što-odjenuo konteksta, zanima me u kreativnom te u umjetničko-socijalno-povijesnom kontekstu kojeg moda ima. Bila je jako važno u nekim socijalnim pokretima, od žena koje su se riješile korzeta, pa kad su počele nositi hlače. Mislim da je moda puno više od ovih nekih trač rubrika. Ne mislim da moda i stil imaju veze s novcem, stvar je da ti nađeš što će tebi stajati. I u glumi mi se to čini važnim, što će neki lik nositi, kako će izgledati i zašto baš tako. Jako mi je to zanimljivo u kreativnom i u značenjsko-dramaturškom smislu.
Kako gledate na porast konzervativno-tradicionalističkih tendencija kojima svjedočima u zadnje vrijeme i na mimohode poput Hoda za život koji ozbiljno prijete narušavanju osnovnih ženskih prava?
Na početku su se svi tome smijali jer nam se činilo nevjerojatno da to eskalira do te mjere. Sad više nije smiješno, sad je zabrinjavajuće i zastrašujuće. Nevjerojatno je koliko je ljudi izašlo iz svoje mišje rupe i ima te stavove. Cijelo smo vrijeme mislili ma dobro, to je neki mali postotak ljudi koji nije prijeteći, ali ovo je zapravo sve veći broj ljudi. Jedan razlog tome je sigurno opće nezadovoljstvo i to ne samo kod nas nego u cjelokupnom svijetu. Po meni je to nedostatak osnovnog obrazovanja. I to je sad opet nevjerojatno, s obzirom na to da živimo u vremenu informacijske dostupnosti, a osjećaš da su ljudi na nekom nivou koji je zabrinjavajuć. Ne sviđa mi se to nimalo i mislim da se protiv toga treba boriti. Ljudi s liberalnijim stavovima, a među ostalima i ja, razmišljamo, pa ne može se to dogoditi, a ono što krasi „tu“ ekipu jest upornost – oni ne odustaju od svoje ideje i agresivni su u svojim stavovima.
Na kojim projektima osim Sobe broj 7 radite trenutno i koji su planovi za dalje?
Kroz mjesec dana idem u Sarajevo, snimam kratki diplomski film jednog mladog grčkog redatelja za koji sam bila prije mjesec dana u Ateni na pripremama. Uskoro kreće treća sezona Počivali u miru tako da me opet čeka puno snimanja. Također igram u predstavi Dalibora Matanića Egzorcizam. Sobu igramo i dalje, a htjeli bi još neki mali kazališni projekt.
