U zagrebačkom Kaptol centru otvoreno je kino jedinstvenog koncepta u Hrvatskoj, Boutique Cinema koji će filmofilima ponuditi ne samo zanimljiv i raznolik repertoar filmskih naslova, već ponuditi i punom smislu te riječi filmski prostor za druženje i zabavu. U skladu s umjetnošćukojom se bavi, uređenje dvorana, ali i prostranog lobbya te terase prepušteno je poznatom dizajnerskom dvojcu Deanu Franiću i Saši Šekoranji. Povodom otvaranja Boutique kina razgovarali smo sa Sašom Šekoranjom, koji je po struci akademski slikar, a osim uređenja interijera bavi se i dizajnom cvijeća u svom prostoru u Dežmanovoj ulici u Zagrebu. Koja je bila inspiracija za uređenje novog kina, na kojim zanimljivim projektima sad radi te što tog svestranog umjetnika najviše veseli, donosimo u nastavku.
Zajedno s Deanom Franićem osmislili ste uređenje novootvorenog Boutique kina na Kaptolu. Koliko je trajao proces osmišljavanja ideja, koje su vam bile upute i niti vodilje?
Teško mi je reći koliko je točno trajalo osmišljavanje projekta – nisam baš najspretniji s brojkama – ali sigurno je od neke prve ideje do trenutka kada se projekt krenuo realizirati prošlo godinu dana. Kako paralelno radimo po petnaest, dvadeset projekata da me pitate koje sve projekte momentalno radim, ni sam ne znam. Kada se projekt finišira i mi sami ostanemo iznenađeni što smo napravili. Sad se završava hotel Excelsior, hotel Croatia, tri vile se rade na Braču, dvije u Dubrovniku. Kod kina je bila ta sretna okolnost što se dugo poznajemo s investitorom, a i radi se o prostoru koji nije jaho zahtjevan, imaš mogućnosti na neki način se iživjeti u svemu što hoćeš. Film je jedna tako široka lepeza da možeš uzeti što hoćeš i smiješ pretjerati. Uz to, kino se nalazi u shooping centru što je s jedne strane malo frustrirajuće, a s druge olakotna okolnost jer možeš otići u neku veliku gestu, ničim se ne moraš pretjerano ograničavati, ni arhitekturom ni scenografijom. Inicijalnu ideju oko kina smo postavili tako što smo razdvojili stvarni svijet i svijet koji je kazališni ili filmski . Bila je ideja da kad uđeš u taj prostor, znaš da to nije prostor u kojem bi živio, ali je inspirirajuć i nadahnjujuć i zapravo jako dobro funkcionira kao podloga za fotografiranje. A po potrebi eventa koji se u njemu odvija može se i mijenjati.
Koliko ste imali slobode u osmišljavanju koncepta i koliko je, kada radite poslove dizajna, generalno teško uskladiti nečije zamisli s vlastitim autorskim idejama?
Pa potpuno, slobode su tu bile dosta velike, za razliku od onih kada se rade hoteli. Svaka dvorana je drugačija, svaka stolica je dizajnirana po našim napucima, dano nam je potpuno povjerenje. Budžet je uvijek ograničavajući faktor no ovdje je bio dovoljan da se može pokazati ono što smo zamislili. Sjećam se prve zamisli koja je bila dosta sofisticiranija, u stilu crno bijelog filmskog svijeta, no onda smo unijeli više boje što mislim da je puno bolje. Jako sam sretan kako to izgleda.
Pet je dvorana, različitih veličina i različitog uređenja. Možete li nam ukratko predstaviti svaku do njih?
Tri su velike dvorane, dvije malene. Velike dvorane su naravno jako zahtjevne, mora se vidjeti platno, ne možeš ništa vješati odozgo, ali smo se zato igrali s printevima. Jedna je sa šarenim sjedalicama i blue printevima po zidovima, poput bonbona. Druga je žuta sa sivim zidovima i prilagođenom ukrasnom rasvjetom dok je treća zelena sa crvenim sjedalicama. Posebno su zanimljive te dvije male. Jedna je napravljena poput biblioteke, svaka fotelja je u rozoj boji i ima pripadajuć stolić sa rozom lampicom. I to sve izgleda jako romantično, kućna je atmosfera. Druga mala dvorana je poput šume u kojoj sjedite i onda iz te kućno-šumske atmosfere pratite zbivanja na ekranu.
S Deanom Franićem osnovali ste studio za uređenje interijera. Prošle ste godine tako uredili i Papaya Bar u Beču čiji je koncept kombinacije visoke kuhinje i clubbinga osvojio Austrijance. Koliko je teško ili lako raditi dizajnerski posao u paru, dolazi li katkad do sukoba mišljenja ili se međusobno više inspirirate?
Sjajno se nadopunjavamo jer nekako slično razmišljamo, a s nama su u timu još tri arhitektice. Jako dobro funkcioniramo i imamo slične poglede. Ni ja ni Dean nismo izvorno iz tog biznisa uređenja interijera nego smo naprosto vizualno kliknuli. Prije toga smo bili prijatelji i sve su te stvari nekako došle spontano.
Po struci ste akademski slikar, no javnosti ste možda najpoznatiji po dizajnu cvijeća. Kako je Jelena Veljača u intervjuu za Divu izjavila, dobiti vaš buket na dar postala je stvar prestiža. Kako se i kada razvijala ljubav prema cvijeću i stvaranju umjetnosti od istog?
Sve je slučajno i nije slučajno, a tako je i sa svim stvarima koje sam radio. Od vrta kojeg sam imao, do strasti za slikarstvom i crtanjem. Zajednički nazivnik svim tim poljima je likovnost i mislim da tu nema nekih ograničenja, pogotovo danas. Raditi sa cvijećem – to su boje, raditi sa slikom opet boje, interijeri – teksture, boje. Jedno vrijeme sam radio u Globusu kao art direktor i fotograf. Kad radiš scenografiju i kad radiš interijer, sve su to bliske stvari, idu pod prizmu likovnosti, vizualnosti, jedna stvar pomaže drugoj.
Prvo sam završio optiku i to sam mrzio, zapravo sve što je imalo ikakve veze s brojkama sam mrzio, tako da sam se spasio kad sam došao na Akademiju. To mi je bilo najljepše vrijeme, pogotovo nakon svih tih silnih škola koje me nisu zanimale i za koje sam mislio da će trajati vječno, ali evo, prošle su. Na početku sam mislio da trebaš uvijek biti najbolji, no onda sam shvatio da ne moraš nužno biti najbolji nego da trebaš biti umrežen i funkcionirati najbolje što možeš. Iz toga se razvila ta cvjećarna koja je bila u staroj optici, gdje sam išao nakon predavanja i radio. Jedno se s drugim miješalo, nisam nikad svjesno razmišljao „E, sad ću ja to uslikati“, nego jedno i drugo je zapravo bilo vezano. Cvijeće je dio komercijalnog, ali i dio izlagačkog. Ako izlažem cvijeće u Muzeju za umjetnost i obrt ne izlažem buketiće već rad kojim nešto želim reći, o prolaznosti, o tome što radim i kako to cvijeće može biti predstavljeno i na drugi način osim na dekorativan. A to je isto što se radi i sa slikama.
Što sve posjetitelji i kupci mogu vidjeti u vašoj prodavaonici, ali i izložbenom prostoru u Dežmanovoj?
Pa trenutno je skladište.
Dobro, to nećemo napisati.
Neka, zašto bi trebali pisati samo dobro, nije sve uvijek bajno i krasno! Ja napravim tisuću gluposti prije negoli napravim dobru stvar i uopće se ne bojim loših stvari jer mislim da ljudi koji ne rade loše stvari imaju problema. Ne možeš napraviti jako dobro ako ne napraviš jako loše. Tako da je meni to eksperimentiranje uvijek drago. Ali kad napravim loše i svjestan sam toga, onda to brzo zamijenim s nečim što je bolje. To te nadahnuje, kao što te konkurencija tjera da radiš dalje, kao kad vidiš svoje kopije pa znaš da si još uvijek dobar da te kopiraju. Ovaj prostor se mijenja. Kad sam radio ilustraciju knjige Sonje Manojlović onda je tu bila izložba tih crteža i knjiga. Ideja prostora je bila da se to sve može pregrađivati, da bude nešto poput teatra, da različitim pregradama dobivam različite dijelove i atmosferu prostora.
Jeste li i kad ste tek počinjali raditi imali takav stav da je dobro i potrebno eksperimentirati i griješiti?
Pa nije to stav, takav jednostavno jesi. Kad sam bio dijete htio sam sve igračke rastaviti da vidim od čega su i kako napravljene. To je vjerojatno dio te neke kreativnosti, da stvari moraš mijenjati. Mene ne zanima je li stvar lijepa ili skupa nego daje li mi mogućnost da je kreativno preoblikujem ili stavim u neki konktest da postane moja.
Za kakve sve tipove evenata izrađujete bukete?
Za sve, od svadbi, krstitki, pogrebnih ispraćaja. Taj dio mi ponajviše služi kako bih mogao financirati onaj drugi dio koji mi je kao umjetniku interesantniji.
Kako sve to stižete i kakav je osjećaj baviti se tako raznolikim poslovima u društvo koje još uvijek teško razumije sve što nije “od osam do četiri” uredski posao?
Ne bih mogao raditi od osam do četiri, to mi je strašno. Svoj posao ne doživljavam kao posao, radim to jer me naprosto veseli i svo to vrijeme koje radim ne osjećam to kao posao. Ja stalno mislim da ništa ne radim i onda odjednom kad se priča zgotovi vidim da sam ipak nešto radio. Najveći mi je problem zapravo s brojkama. Evo sad radimo hotel Excelsior i kad imaš dvjesto soba moraš znati koja slika s kojom ne ide, koja slika treba gdje ići. I ja već dvadeseti put sve popisujem i sve radim krivo! Tamo gdje naručujem okvire za sliku ljuti su na mene jer ništa nije točno, jer sve obrnuto popišem.
U Excelsioru radite i uređenje interijera?
Tako je, sve. Ja to obožavam raditi. I prije negoli se cijela ta priča sa cvjećarnom, slikanjem i interijerima posložila obožavao sam preslagivati svoj stan. Sada srećom imam druge stanove za preslagivati. A živim u stanu u kojem nitko drugi ne bi živio jer izgleda kao neki laboratorij u kojem eksperimentiram sa stvarima, a u njemu i slikam. Naprosto je sve prilagođeno mom radu tako da više nemam odvojen atelje od življenja, življenje od posla, nego je sve postalo posao i zadovoljstvo.
Postoji li neki tip interijera koji još niste uređivali, a htjeli biste?
U idejnom smislu, mijenjati perspektivu ljudima i pomicati granice. Kao što sam promijenio grad sa cvijećem, tako bi mi možda bio interesantan neki javni prostor. Primjerice da imamo mogućnost promijeniti Predsjedničke dvore koji nas na neki način reprezentiraju. Da nisu gore stolice Luja šesnaestoga nego da pašu uz arhitekturu, da budu suvremene. To bi me veselilo jer je to perfektna arhitektura gdje dolazi diplomacija i bilo bi savršeno da interijer odgovara današnjem vremena te korespondira s vremenom kada se to gradilo.
Koliko Hrvati posvećuju pažnje uređenju prostora?
Pa sve više i više, mislim da to postaje trend. Do prije dvadeset godina gotovo nitko ništa nije uređivao i dizajn je bio puno manje u nekoj fokalnoj točki. Postoje ljudi koji jesu i koji su mi i dan danas veliko nadahnuće – Dušan Džamonja, Edo Murtić, Jagoda Buić. Njihova me umjetnost i prostori za življenje ne prestaju inspirirati. Danas se sve više i više pažnje posvećuje dizajnu mada još uvijek zaostajemo za drugima, kao i u svemu. Najgori mi je taj argument „nemamo novaca“. Mislim da novac za ništa nije presudan, pogotovo ne za biti u lijepom jer za iste novce možeš kupiti i lijepo i ružno. Ne moraš kupiti cvijeće kod mene, možeš otići na livadu nabrati cvijeće i staviti ga u vazu i to je još ljepše nego skupe orhideje u prostoru.
Kada govorimo o cijenama i dostupnosti uređenja dizajna, kome je to zapravo dostupno?
Mi smo sigurno skuplji zato jer smo među najboljima no i dalje smo do deset puta manje plaćeni nego neka manje razvikana imena u svijetu. U Hrvatskoj je drugačije, ali ja nikad ne bih otišao iz Zagreba jer sam jako sretan da mogu biti ovdje i raditi to što volim i za što sam solidno plaćen. Putovati, uživati i otvarati nove perspektive, to mi je možda najvažnija stvar. Sve novce potrošim na putovanja jer mislim da je to jako važna stvar, širiti perspektive i upoznavati nove kulture, nove načine življenja. Onda shvatiš da je ljepota po svijetu ravnomjerno raspoređena, da nije naša obala najljepša, ali da je prekrasna te da ima još jako puno ljepota po svijetu i da se to treba vidjeti kako bismo mogli komparirati i biti otvoreni prema svemu.
Osim putovanja što još radite kad ne radite? Je li umjetniku uopće moguće odvojiti se od kreativnog rada?
Ma i kad putujem radim. Nikad ne radim ništa što mi nije drago i što mi se ne sviđa. Mislim da kad čovjek radi posao koji mu je užitak, onda se oko toga sakupljaju i drugi ljudi.
Kada biste buketom trebali opisati svoj stil rada, kakav bi on bio?
Divlji, prirodni. To je ono što mi je najdraže. Ponekad hoću biti minimalist, ali zapravo sam više barokni čovjek koji hoće zgrabiti sve, od velikog lišća do sitnih trava. U jednom trenutku to sve zapravo postane veće od čovjeka. I to je ono što je najljepše u svemu tome. Šetnja prirodom i priroda kao inspiracija.
Koji vam je trenutno najzanimljiviji projekt koji radite?
Radim na jednoj vili u Dubrovniku i to mi je jako zanimljivo jer je investitorica zapravo prijateljica. Pitao sam je mogu li to napraviti kao što bih napravio sebi. Onda je ona rekla: „Mogu li dobiti bolje od toga?“. „Pa ne“, odgovorio sam. To mi je bila velika želja i inspiracija da radim nešto kao za sebe, da nemam nikakvih ograničenja nego da baš razmišljam o tom prostoru. Ovaj mi je projekt jako blizak. Kad radiš hotel i kino moraš imati popis stvari, na projektu se radi dugo i teško je mijenjati jednom zadane stvari. A ovo je dio koji radiš više kao za sebe i možeš ga mijenjati. Bit će to prekrasna vila s okućnicom, puno zelenila i malo potpisanih komada namještaja što mi je trenutno draža opcija.
