ZG80, pogled u život navijača Krpe (Rene Bitorajac) krajem osamdesetih, davno prije radnje Metastaza, režirao je tridesettrogodišnji zagrebački režiser Igor Šeregi. Njegov prvi dugometražni igrani film postigao je veliki uspjeh kod publike u Hrvatskoj, ali i u Srbiji te Bosni i Hercegovini.
Zašto ste u životu odabrali film, zašto baš režiju?
Za film sam se zainteresirao zbog nekog praktičnog dijela tog filma. Uvijek sam bio fan filma i uvijek sam pisao, ali nisam imao nikog da me tome nauči kroz osnovnu i srednju školu, nisam bio ni po kinoklubovima, nisam znao da oni postoje. Djelovalo mi je to kao da sport za neku elitu, pogotovo u Hrvatskoj. Dok nisam došao na filmski set to mi je bila neka velika nepoznanica. Tamo sam shvatio da bih se mogao s time baviti. Neka moja prva ljubav prema filmu dogodila se na setu i zato najviše volim biti na setu. Poslije srednje sam morao ići raditi i onda sam preko nekog frenda dobio posao i kuhao kave na filmskim setovima, nosio novine i što god da je trebalo. Tamo su me počeli ohrabrivati da upišem Akademiju, a i skupio sam kontakte ljudi koji bi mogli pročitati moj rad i savjetovati mi nešto. S 22 godine odlučio sam se za Akademiju i to za režiju koju je tada bilo lakše upisati zato što je prijemni bio u pismenom obliku. Danas trebaš donijeti film što je zapravo puno bolje za upisivanje režije. Prije je režiju upisivao dosta kvalitetnih pisaca, ali ne i dobrih režisera. Jer postoji razlika, možeš ti moći dobro pisati, ali ne znati stati ispred pedeset ljudi i objasniti im što želiš. Osobno više volim režirati nego pisati, a svi me stalno tlače da pišem.
Mislite li da bi redatelji trebali pisati scenarije za svoje filmove?
Ne, ne nužno, apsolutno ne. Mislim da se to kod nas događa zato što nema scenarista. Svi upiru prst u redatelja, kao svi smo egocentrici, pišemo svi svoje scenarije, ali nije to baš tako. To se već na faksu vidjelo. U pet godina faksa meni nitko nije došao i gurnuo scenarij pod ruku. Prvi put mi se to dogodilo sa ZG80, da me netko pitao „ Hej, hoćeš režirati ovo „ i ja sam rekao da hoću. Naravno da redatelj ubaci sebe u scenarij, ja sam izmijenio hrpu toga, ali to je super stvar, da bar ima više takvih slučajeva.
Čija je krivnja što imamo tako malo scenarista ?
Stvar je u tome da nitko ne može živjeti od pisanja scenarija, ne možeš se baviti samo time. A osim toga, tko može uzeti tri mjeseca i pisati nešto za što ne zna da će biti plaćeno? Premalo smo tržište da bi postojali profesionalni filmski pisci. Na faksu dramaturzi uglavnom rade kazalište jer znaju da će od toga živjeti. Sviđa mi se što se u zadnje vrijeme sve češće događa da inicijalna ideja krene od romana pa redatelj radi adaptaciju. Rijetkost je dobar redatelj koji dobro piše, čak ni Kubrick ni Hitchcock nisu pisali scenarije za svoje filmove.
Tko je utjecao na vas u filmskom smislu ?
Kad je moja generacija za ozbiljno krenula gledati filmove taman su sa karijerama počinjali Tarantino i Kevin Smith, dva apsolutno drugačija redatelja u svakom smislu. Izašli su Trgovci i Štakori iz šoping centra od Kevina Smitha i Psi iz rezervoara i Pakleni šund od Tarantina i to nam je bilo genijalno. Uvijek sam volio i raniju fazu Woody Allena, mogao sam se poistovjetiti s tim nekim simpatičnim, šeprtljavim likovima koje je on tumačio. Kod Tarantina je sve izgledalo kul, a kod Smitha su svi likovi pričali na način na koji mi pričamo. Htio bih reći da me nešto hrvatsko privuklo, ali nije. Moj prvi doticaj bio je i dan danas ostao Brešan, a paralelno smo gledali srpske filmove zato što su bili za tinejdžere. Žao mi je što nisam imao taj neki hrvatski generacijski film, ali rekao sam i ponavljat ću -publiku u hrvatskim kinima su uništile filmske devedesete.
Gdje onda leži budućnost hrvatskog filma, što može vratiti publiku hrvatskom filmu?
Filmove o ratu treba zakonom zabraniti zato što prosječni hrvatski gledatelj kaže, “O ne, još jedan ratni film”. I ti možeš snimiti Apokalipsu danas, ali bilo kakva konotacija s ratom u hrvatskom filmu će loše završiti, ako se ide na publiku. Ako se ide na festivale, oke. I to je rješenje. Budućnost hrvatskog filma je točno ono što se dogodilo ove godine: Zvizdan, Hana Jušić, Grlić –filmski festivali, ZG80, Ljiljan Vidić – publika. Trebamo imati tri, četiri filma koja će pretendirati na festivale i isto toliko onih namijenjenih publici. Bit će sretna i hrvatska publika i hrvatska kultura. A što se tiče tema- samo ne rat.
Kad smo kod tema, kako se biraju zabavne teme?
Dosad se pokazalo da svi hrvatski filmovi koji su uspjeli u kinima su ili bili dječji ili komedije i to one koje su stacionirane u Dalmaciji, otocima ili Dalmatinskoj zagori i koje su se suptilno poigravale s odnosom sjevera i juga. Veseli i srdačni ljudi na jugu i oni na hladnom i konzervativnom sjeveru. Svećenikova djeca – na otok dolazi svećenik iz Zagreba; Sonja i bik on je Hercegovac, ona hladna Zagrepčanka. Zapravo dosad nismo imali neku urbanu komediju, nije bilo zagrebačke komedije od Tko pjeva zlo ne misli . Zasad samo komedije i dječji filmovi mogu dovesti ljude u kina iako su ova dva filma, ZG80 i Narodni heroj Ljiljan Vidić, pokazala da ne mora biti nužno samo sjever vs. jug. Ali možda su to samo iznimke, ne znam.
Kada biste morali u jednoj rečenici opisati svoj filmski stil kako bi ta rečenica zvučala?
Ja sam Igor Šeregi i režiram komedije.
Snimali ste u Hrvatskoj i Srbiji- mislite li da ovakva suradnja država kroz rad na filmu može pomoći u smanjenju trzavica između te dvije zemlje kojima svjedočimo u zadnje vrijeme?
Mislim da bi morala pomoći. Dosta ljudi govori da smo napravili film s kraja osamdesetih, koji direktno ne napada ni Srbe ni Hrvate, pa smo odmah nostalgični. Prva sljedeća riječ koja se povezuje s tim – jugonostalgični. Ali neko moje mišljenje je da bi trebali surađivati sa Srbijom na kulturnom planu i na ekonomskom planu i na gospodarskom planu. Imamo sreću da govorimo isti jezik i to nam može puno pomoći. Ali tu bi trebalo stati. Mislim da bilo kakvo drugo spajanje, koje se ne drži tih dijelova gospodarstva, ekonomije i kulture ne funkcionira kod nas jer jako brzo izlaze niske strasti i lako ih je pretvoriti u problem. U filmu definitivno trebamo surađivati zato što nam to otvara nevjerojatno tržište. Ne gledamo samo na četiri i nešto milijuna stanovnika, nego na 12 i nešto milijuna potencijalnih gledatelja. A da ne govorim da takav film automatski za sobom povlači i Bosnu. Mi smo trenutno imali 10.000 gledatelja u Bosni što je nevjerojatno za hrvatski film, a to ne bi bilo da film nije hrvatsko-srpski, u glumačkom smislu. Povuče to onda i Sloveniju. I nađeš se u situaciji u kojoj 19 milijuna ljudi ima priliku pogledati tvoj film. To je nevjerojatno. Isto tako mislim da takva suradnja treba biti prirodna, a ne nasilna, samo s ciljem da se izvuku novci iz fondova.
Rekli ste kako je teško da nam lik Krpe u ZG80 neće biti barem malo drag. Mislite li da bi takav njegov prikaz, kao navijača predanog samo ljubavi prema svom klubu mogao ublažiti percepciju njega kao nasilnika iz Metastaza, a samim time i opravdati njegove postupke kojima smo svjedočili u Metastazama?
Ne da su Metastaze i ZG80 dva odvojena filma, nego su to u dva odvojena lika Krpe. Njega je promijenio rat i baš smo zato dali tu usporedbu.Ja sam to rekao jer sam htio poručiti, oke, u ZG-u si smijete dozvoliti da vam Krpa bude simpatičan jer ne napravi ništa kardinalno loše. A ako vam je u Metastazama hiper simpatičan, e to je onda problem i društva, i svega. Druga stvar je to što je Rene genijalan glumac i što su njegove replike genijalno plasirane i poluduhovite. Zato nam taj lik koji nema nikakve isprike bude simpatičan, jer je šovinist i agresivac,ponekad bude.
Morao sam imati bazu od sedam simpatičnih likova da bi se taj film mogao pogledati do kraja. Oni su grozni – kradu, pljuju, psuju, ali moraju biti simpatični na nekoj noti inače nema nikakve motivacije za gledati taj film.Tako da možda sad Krpa djeluje simpatičnije, no teško mi je to za reći jer Metastaze su ga obilježile. Mi sad možda ulazimo u nastavak, u ZG90 gdje bi radili utakmicu u Zagrebu na Maksimiru gdje ću ja možda napraviti taj moment gdje Krpa iz ZG80 ulazi u Krpu iz Metastaza.
I onda će tu lakše biti razumjeti kako je on postao zlikovac iz Metastaza. A simpatično će biti uvijek zato što će ga uvijek glumiti Rene. I on uvijek u svojim intervjuima kaže da je to pitanje za sociologa.
Rekli ste kako se u hrvatskom filmu “svaki treći film dogodi jedan šamar” te kako vas, na Akademiji u Zagrebu ne uče režiji tučnjava. Tu su vam dosta pomogle kolege iz Srbije. Koju ocjenu biste dali našoj Akademiji?
Recimo 6. Zašto? Jer tebe i dalje čeka jako dugi put ako ne upišeš Akademiju, a želiš se baviti filmom. Može se, ali je duži put i svejedno bih svima preporučio da upišu Akademiju ako se misle baviti time. Snimaju ljudi, tehnika je dosta jeftinija i ima genijalnih stvari, ali teže ćeš dobiti Renea Bitorajca. Studiranje na Akademiji ništa ne znači, samo ti daje početna krila da upoznaš još dvadeset ljudi koji briju isto kao ti.
Snimili ste dugometražni akcijski film u 17 dana. Kako je to uopće moguće?
Netko treba diplomirati na toj temi. Producent Ljubo Zdjelarević i izvršna producentica Tiha Gudac bi trebali držati predavanja o tome kako su to uspjeli s nešto više od tri milijuna kuna. Može zvučati puno, ali prosječni hrvatski film košta četiri i pol. Moj me asistent režije, iz Beograda, zatvorio u jednu sobu i nije mi dao da izađem dok nisam sve kadrove u filmu popisao, od prve do zadnje scene. A da nam je jedan dan pala kiša ne bismo imali novaca da to snimanje ponovimo. Snimali smo s dvije kamere i to nas je ubrzalo, ali nije bilo onoga, “ajmo isprobati nešto”. Nego : “Jesi snimio?” “Jesam.” “Oke, ajmo dalje”. Imali smo teške glumačke probe jer je bio izazov sakupiti glumce na jednom mjestu. Neko vrijeme sam mislio da bi nam lakše bilo da su nam probe u Sarajevu jer je to svima na pola puta. Bilo je jako komplicirano, ali dvije kamere, puno glumačkih probi i dobar pomoćnik režije su zapravo stvari koje su bile ključne. No to što smo mi snimili film u 17 dana je sramota i ne smije postati primjer kako se snimaju filmovi. To je bila iznimka iz financijskih i geografskih razloga. Ovo mi je bio debitantski film na kojem sam se morao dokazati i svi su mi izašli u susret, no na bilo kojem sljedećem projektu to nisu uvjeti na koje bih pristao.
Koja je vaša veza s nogometom i navijaštvom?
Odrastao sam preko puta stadiona, moj tata je bivši nogometaš, a njegov bratić je Josip Kuže, legendarni trener Dinama. Stvarno sam oduvijek bio vezan uz nogomet. Kad sam razgovarao s ljudima o sportskim filmovima, rekao sam da u Hrvatskoj sportske filmove možemo raditi ja, Kristijan Milić i Peđa Ličina. I to je to, to su tri redatelja koja prate nogomet i idu na utakmice. Kako sam s Peščenice, to je bilo više od sporta. Išao sam utakmice, ali toliko koliko je to bio blagoslov bio je i teret jer je to bila najzajebanija skupina ljudi za razočarati s filmom. Dok nisam shvatio da film dobro prolazi, nisam baš dobro spavao. Ne zato što me je bilo strah da će me netko napasti, nego nisam htio razočarati. Dosta ljudi i znam iz tog miljea i sad mi je super kad mi dođu i kažu super je film. U Srbiji se snima dosta filmova o sportu, a mi se premalo hvalimo. Zašto ne bi bio film o Kreši Ćosiću, Mate Parlovu, o tim nekim legendama hrvatskog sporta? Previše patimo od toga kako će u art krugovima i kod kritičara to sve proći. Možda bi televizija trebala to snimati, zaobići rat, a snimiti film o nekim našim velikanima, o Ivaniševiću recimo. Ja bih to gledao. U nekom trenutku ćemo morati raditi nastavak ZG80, želim napraviti film o Bijelom dugmetu i seriju Poklon predsjednika Nixona s Reneom Bitorajcem. To je kratkometražni film koji nam se jako svidio i odlučili smo ga pretvoriti u seriju. Bili smo na HRT-u, ali nismo prošli, a sad ćemo ići opet.
Kakve su vam ambicije, biste li voljeli otići raditi vani?
Pa bih. Baš smo sad bili u Londonu na festivalu sa ZG80 i Englezi su baš dobro reagirali jer su isto nacija nogometa i sve im je to, sukob ovih i onih navijača, bilo jasno. Volio bih otići van, ali da imam uvjete kao tu. Hoću reći, mogao bih biti pomoćnik režije, ali više ne bih mogao kuhati kave, mislim da sam prestar za to. To se dogodilo Ostojiću sad nedavno. Došli su mu stranci, dali mu scenarij i pitali može li izrežirati ovaj film, za taj i taj honorar. Ja to radim na reklamama. Tvoji su novci, želiš to i to, oke, ja mogu nadodati malo sebe unutra koliko treba, ali to je tvoj proizvod. To je američki način produkcije koji je nama totalno nezamisliv.
Bojali ste se hoće li se ljudi smijati, a film je imao jedno od najboljih otvaranja u Hrvatskoj od osamostaljenja – u prvom vikendu pogledalo ga je preko 13 tisuća ljudi. Što je po vašem mišljenju privuklo ljude u tolikom broju?
Tri stvari. Prvo, mi nismo imali za reklamu. Jedino što smo imali bile su Metastaze koje su žanrovski totalno drugačije od ZG80 pa se nismo mogli previše oslanjati na njih. Jedina strategija uspješnosti bila je datum, 1.9. jer je to bilo par dana prije početka školske godine, a oslanjali smo se na osnovnoškolsku i srednjoškolsku publiku. U to vrijeme nije bilo velikih kinohitova i sve što smo imali uložili smo u reklamu za taj datum. Htjeli smo veliku izlaznost prvog vikenda jer smo vjerovali da imamo dobar film i da će ljudi pričati o filmu pa da će publika nastaviti dolaziti u kino. Imali smo najbolje otvaranje hrvatskog filma za četvrtak. Sve je dalje bilo na ljudima koji su dijelili trailere i pričali o filmu. Termin, Metastaze i to što je dobar film. Jer da nije dobar film mogli smo dobiti hrpu ljudi prvi vikend i onda više nikog.
Mislite li da je Reneova uloga glavni razlog zbog kojeg su Metastaze postale toliki hit?
Da. Metastaze su odličan film, meni jedan od najboljih hrvatskih filmova od osamostaljenja, ali masovnu popularnost su dobile zbog Renea i tih replika.
Zašto mislite da upravo srednjoškolci dobro korespondiraju s pričom ovog tipa, koja je izmještena u neko prošlo vrijeme?
Film je zabavan, likovi su u filmu mlađi, nogomet i navijačka tematika se uglavnom veže za mlađe ljude i zato što imamo dobar omjer hrvatskih i srpskih glumaca, plus smo urbani.
Kakav je to osjećaj ostvarivati ovako dobre rezultate na prvom filmu?
Genijalan! Jedino što imam je ta neka satisfakcija od toga što se ljudi javljaju i hvale film i gledaju ga. Jer zaradio nisam skoro ništa. Još uvijek sam podstanar, nedjeljom idem na ručak kod mame i tate, nemam kuću na moru ni auto. Ipak, gdje god da idem ljudima je film super i vjerujem da će ga kad dođe na televiziju pogledati i ljudi koji trenutno nemaju novaca da plate kinoulaznicu. Vjerujem da će ZG80 biti aktualan još godinu, dvije i to me veseli. Stvarno bih preporučio svima da snimaju gledane filmove. To se dogodilo i Vlatki Vorkapić sa Sonjom i bikom i Brešanu sa Kako je počeo rat na mom otoku, kao debitantskim filmovima koji su obilježili svaki svoje desetljeće. Super je i kad ti film ode na Cannes, naravno, evo sad je Hana Jušić dobila nagradu u Veneciji. Tako da da, u zadnjih par godina baš je lijepo biti hrvatski filmaš, napokon, nakon 24 godine.
