Božo Skoko je vodeći hrvatski stručnjak za pitanja identiteta i imidža država i nacija. Ovaj profesor s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu vrlo rano se zainteresirao za fenomen imidža, još kad se krenuo baviti odnosima s javnošću, krajem devedesetih. Na kraju je i doktorirao na imidžu država i nacija te njegovom utjecaju na politiku, gospodarstvo i druge sfere međunarodnih odnosa. Kako sam kaže, riječ je o novom području, o kojem se još prije dvadesetak godina relativno malo pisalo, pa je osim izučavanja teorijskih pristupa bio među prvim znanstvenicima koji su radili sustavna istraživanja identiteta i imidža Hrvatske te Bosne i Hercegovine, a koji su objavljeni u knjizi „Hrvatska i susjedi“ te nizu studija. Kao bivši novinar i vrstan komunikolog uspio je popularizirati prilično komplicirane identitetske teme, a posebno su zapažene bile njegove kolumne u Obzoru Večernjeg lista. Kako je riječ o bezvremenskim analizama koje propitkuju neka od suštinskih pitanja poput hrvatskog mentaliteta i kompleksa, pozicije Hrvatske u Europi, odnosima s drugim narodima, vrijednostima i izazovima, mnogi su se na njih referirali, te su im poslužili kao izvori za rasprave, promišljanja pa i pokretanje nekih projekata. To je bio povod i da se dio njih pripremi za skoru objavu u knjizi provokativnog naslova “Kakvi su Hrvati? – ogledi o hrvatskom identitetu, imidžu i neiskorištenim potencijalima”. Eseje je za objavu pripremio urednik dr.sc. Boris Beck, a predgovor potpisuje predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Zvonimir Kusić.
„Eseji o ovim temama su nastali na poticaj bivšeg urednika Večernjaka Gorana Ogurlića i sadašnjeg Dražena Klarića, te bivšeg urednika Obzora Zdravka Milinovića i sadašnjeg Gorana Gerovca, kojima zahvaljujem na poticaju i suradnji“ – kaže Skoko, dodajući kako su ga da se počne baviti ovom temom inspirirali profesori s matičnog fakulteta, ponajprije Marko Goluža, koji je prvi pisao o promociji Hrvatske u svijetu, potom Pavao Novosel i Eduard Kale, koji su analizirali hrvatski identitet te Ivan Šiber, koji mu je približio moć imidža, stereotipa i predrasuda u međunarodnim odnosima.
Kao profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje vam je temeljno područje odnosi s javnošću, dosta se bavite i pitanjem hrvatskog identiteta i imidža, kako Hrvati poimaju sebe, a kako ih gleda ostatak svijeta. Što Hrvati zapravo misle o sebi?
Pitanje upravljanja identitetom i imidžom država i nacija, odnosno proces brendiranja postaje sve važnije područje međunarodnih odnosa s javnošću i javne diplomacije. No da bismo mogli graditi bolji imidž i ugled u svijetu, moramo prvo razumjeti i definirati sebe, odnosno shvatiti što je naš identitet. A na tom području smo prilično rastreseni i teško dolazimo do konsenzusa. Zapravo, nalazimo se između dvije krajnosti. Kad je u pitanju regija, precjenjujemo svoje dosege. A kad je u pitanju zapadni svijet, potcjenjujemo se. U oba slučaja teško se rješavamo kompleksa. Svijet nas doživljava zapravo bolje nego mi doživljavamo sebe, međutim prvenstveno nas vide kao lijepu i atraktivnu zemlju, dok se naše ostale vrijednosti i posebnosti, izuzmemo li sport te ponešto iz kulture, vrlo teško se probijaju do šire globalne javnosti.
Što se tiče imidža, prošli smo nekoliko faza. Ranih devedesetih Hrvatska je bila potpuno nepoznata i opterećena stereotipima iz prošlosti. Tijekom devedesetih smo percipirani kao žrtva, a to je uz nas vezivalo niz ratnih asocijacija i asocijacija vezanih uz posljedice rata. Nakon 2002. i 2003. ratnu percepciju postupno istiskuje epitet lijepe zemlje i turizma, što je kulminiralo 2006., kad nas je niz uglednih svjetskih turističkih organizacija, utjecajnih vodiča i indeksa proglašavao novootkrivenom, najboljom i najljepšom turističkom destinacijom. Jačanjem konkurencije, posljednjih godina smo se malo pomaknuli iz fokusa, ali smo još uvijek među najljepšima i najatraktivnijima, o čemu svjedoče kojekakvi izbori naših otoka, gradova i nacionalnih parkova među top destinacije. Donekle smo privukli pozornost kao nova članica Europske unije, ali tu prigodu uopće nismo iskoristili da bismo se kvalitetno predstavili svijetu. Danas je Hrvatska u dobrom dijelu Europe percipirana kao “lijepa država s bogatom turističkom ponudom”. U Britaniji i dijelu skandinavskih država još se uz nas vezuje socijalizam i rat. Od ostalih stvari, stranci teško mogu s Hrvatskom povezati išta drugo. Nažalost nismo iskoristili priliku da pored turističkih epiteta uz Hrvatsku vežemo i neke druge važne atribute poput kulture, gospodarstva, načina života, gastronomije i sl. Zato je vrijeme da ozbiljno razmislimo o redefiniranju djelovanja Hrvatske turističke zajednice i turističke promocije uopće te po uzoru na Britaniju, Švedsku, Španjolsku i druge uspješne države brendove počnemo se predstavljati svijetu kroz sve aspekte života i ponude, a ne samo sezonalnog turizma. A za to nam je potrebna i strategija i institucija, budući da nemamo ni jedne nacionalne institucije koja bi brinula o cjelovitom predstavljanju i promociji Hrvatske u svijetu.
Novo istraživanja instituta Ivo Pilar pokazuje da Hrvati gube povjerenje u sve institucije, pa i u Crkvu, kao i u predsjednicu, koja je pala s trećeg na pet mjesto ljestvice. Strankama, medijima i političarima odavno ne vjeruje gotovo nitko. Na kraju, ispada da se vjeruje samo vojsci.
To je jedan od naših najvećih društvenih problema. Nitko nikome ne vjeruje, sve smo institucije doveli u pitanje i nemamo čvrstih uporišta. Sve se relativizira, sve je upitno. Državne institucije ne osjećamo svojima i neovisnima. Zarobio ih je dio uskog kruga ljudi, uglavnom stranaka te nema protočnosti ljudi i ideja. Stječe se dojam kako im je onemogućen pristup običnim ljudima koji nisu stranački ili interesno umreženi, te kako ne rade za nacionalne već neke druge interese. O tome sjajno piše Davor Stier u svojoj knjizi „Nova hrvatska paradigma“. S druge strane već dugo nemamo zajedničkog cilja i vizije, koji bi nas ponovno motivirali i okupili, bez obzira na stranačke boje, te izvukli ono najbolje iz nas. A znamo da možemo kad hoćemo. Toliko puta smo se uvjerili kroz povijest. Društvena klima podjela, beznađa i pesimizma koju su nametnuli političari i dio medija koči bilo kakav razvoj, a posebno poduzetništvo i kreativnost. Već dugo državne institucije građani osjećaju otuđenima, korumpiranima i podložnima uskim stranačkim, ideološkim ili nekim drugim interesima, a ako se još više poljulja povjerenje u Crkvu, vojsku, obrazovne institucije, ne preostaje nam nikakvo sidrište koje bi moglo predstavljati neku društvenu i moralnu vertikalu. Ako poljuljamo povjerenje ljudi u ljude, a ono je kod nas ozbiljno narušeno, onda smo korak do kaosa. Jasno je da nekome to odgovara i da neki to namjerno potiču.
Činjenica je da je društvo podijeljeno i da nikad nije bilo podijeljenije. Koji su uzroci toga?
Hrvatsko društvo općenito je u krizi, a gospodarska kriza je samo vrh ledene sante ili posljedica krize vrijednosti, duhovne krize, pa i krize morala. A umjesto da rješavaju njezine uzroke i posljedice, dobar dio naših političara koristi takvu situaciju i narodu nameću dodatnu negativnu energiju, koja vodi podjelama te na površinu izlazi ono najnegativnije. A kad su ljudi pritisnuti posljedicama krize, plodno su tlo za svaki oblik manipulacije. Dakle, umjesto da se stvara pozitivna klima optimizma i zajedništva, vidimo da se namjerno potiču podjele posljednjih godina. A čim imate podjele u društvu, toliko pesimizma i negativne energije, previše ideologije, a premalo zdravih ideja, sve se to reflektira na gospodarstvo i uopće stabilnost države.
Moja osobna procjena je da su prije deset godina ova pitanja “ustaše-partizani” bila irelevantna u javnoj sferi, a danas se prema njima ljudi primarno određuju. Je li to točno?
Ljudi su se svrstavali lijevo i desno i početkom devedesetih, ali to im nije bilo opterećenje da zajedno surađuju, pa čak i u državnim institucijama, te se zajedno bore za slobodu države. A sad se upravo te nametnute podjele održavaju na sve sfere života. Postanimo svjesni da ljevičari ne mogu obratiti desničare, odnosno liberali konzervativce, niti obrnuto. Za zdravlje nacije trebaju nam jedan i drugi pristup, ali nitko nema monopol na istinu. S druge strane, najveći dio naših sugrađana uopće nije opterećen tim podjelama, niti sebe vide ni lijevo, ni desno, sukladno nametnutim podjelama. Međutim, čini se da oni najgore prolaze, posebno u javnom djelovanju, jer onda nisu ničiji pa ih nitko i ne štiti, ili od onih koje zdušno ne podržavaju dobiju etiketu i prisilno ih se gura u drugi tabor. Sve to postaje potpuno besmisleno i vrijeme je da prekinemo taj začarani krug. Žalosno je što neki, koji sebe smatraju intelektualcima ustrajavaju na tim podjelama i svijet oko sebe gledaju isključivo iz ideološkog rova – ako nisi s nama, onda si s njima. A iskreno većini je pun kufer isključivosti, i jednih, i drugih.
Kad već pričamo o podjelama, što bi prema vama moglo biti neko potencijalno sidrište za hrvatsko društvo, nešto oko čega bi se mogao postići konsenzus?
Svaka nacija ima nekoliko ključnih pitanja, odnosno nacionalnih ciljeva i interesa, koje nitko ne dovodi u pitanje, bez obzira koja je opcija na vlasti. To je samo stvar dogovora i konsenzusa. Rasprave se vode oko toga kako to realizirati, ali ciljevi, vizija i strategija bi trebali biti konstantni. Nama to nedostaje jer očito nemamo odgovornih političara, vizionara. Potencijalno sidrište mogu biti zajednički ciljevi oko kojih ćemo se okupiti ili vizija. Početkom devedesetih je to bilo stvaranje samostalne i neovisne hrvatske države, kasnije donekle konsenzus oko ulaska u EU, ali već dugo nemamo nikakvog cilja, ni vizije koji bi nas okupili. Krajnje je vrijeme da misleća i politička Hrvatska, odnosno oni koji su dobili povjerenje naroda da vode institucije sjednu i bez fige u džepu dogovore kako bi trebala izgledati hrvatska budućnost, a temeljem toga se naprave ključne strategije, koje se neće mijenjati sa svakom novom vlasti.
S druge strane, nikad se kao pojedinci nećemo složiti oko nekih pitanja, koja se tiču povijesti, vrednota, svjetonazora… Ali ta pitanja ne moramo gurati u prvi plan, niti drugima nametati svoju istinu i svoj pogled na svijet. Svi mi na poslu imamo onih koji misle više lijevo ili desno, vjernika i nevjernika, ovakvih i onakvih pa dobro surađujemo. Jednostavno treba promijeniti društvenu klimu i ne potencirati ono što nas razdvaja, nego ono što nas povezuje. Ključnu ulogu trebaju odigrati političari i mediji.
Za političare je stvar jasna, ali zašto mediji?
Mediji kreiraju javno mnijenje i stvaraju društvenu klimu. Pogledajmo samo kako su naši mediji podignuli razinu optimizma, uoči i tijekom Europskog nogometnog prvenstva. Baš tako mogu utjecati i općenito na društvenu klimu, u kojoj će se cijeniti i poticati prave vrijednosti, a ne sve relativizirati i srozavati, kao što smo svjedočili proteklih godina u nekim medijima. A jasno nam je da nam treba nacionalnog optimizma i ponosa. Upravo o toj odgovornosti medija za duševno stanje nacije govori nam jedan odličan primjer iz Njemačke. Tijekom 1999. godine, njemačka televizijska mreža ZDF obratila se konzultantima za identitet iz tvrtke Wolff Olins, radi stvaranja nacionalnog brenda za Njemačku. Glavni cilj kampanje bio je da se kod potrošača promjeni percepcija Njemačke, od zemlje „mehaničke savršenosti“ kojoj nedostaje „kreativnosti i dinamike“ u zemlju koja je „uzbuđujuća i iznenađujuća“. Nakon toga su 2006. vodeći njemački mediji pokrenuli veliku kampanju za jačanje samosvijesti i nacionalnog ponosa. Smatrali su da bi to bilo dobro za naciju i nisu čekali državne institucije i političare već su im nametnuli agendu koju su ovi prihvatili. Kod nas treba promijeniti tu odgovornost prema državi i društvu. Uostalom već smo svjedočili nekim malim iskoracima naših medija.
Kao znanstvenik, što mislite da je vrednota na kojoj možemo graditi međunarodni imidž?
Naši najveći aduti u izgradnji međunarodne prepoznatljivosti jesu prirodne ljepote, bogata kulturna baština, položaj u Europi, a potom i naš način života, koji uključuje i zdravu hranu, gostoljubivost, otvorenost, ravnotežu između posla i slobodnog vremena i sl. Naime, tzv. razvijenom Zapadu sve to postaje sve više predmet čežnje. Uostalom pitajte strance koji danas žive u Hrvatskoj ili naše mlade useljenike iz dijaspore. Savršeno im odgovaraju klima, ritam života, sigurnost, dostupnost i jeftinoća obrazovanja i zdravstvene skrbi, način života, hrana, dostupnost europskih metropola.
Što se tiče prirodnih ljepota rijetko gdje u Europi ćemo pronaći tako mali prostor na kojem ima toliko prirodnih raznolikosti – od mora i otoka, preko planina i šuma, do ravnica i močvara, a iznimno je važna i ekološka očuvanost. Ekološki smo očuvana zemlja, imamo velike količine obradive zemlje koja nije zatrovana pesticidima i pogodna je za proizvodnju organske hrane koja je na cijeni u svijetu. Kulturna baština je naš dodatni adut, jer mamo vrhunske spomenike iz svih povijesnih razdoblja – od antike, srednjeg vijeka do modernih ostvarenja, međutim naša kulturna baština još je prilično nepoznata. Što se tiče položaja, zemlja smo na poveznici katoličkog zapada i pravoslavnog istoka, srednje Europe i Mediterana. To je bogomdana pozicija koja se može pretvoriti u gospodarsku prednost. Također ne zaboravimo kako su Hrvati su jako inovativna i kreativna nacija. Samo im treba dati priliku u domovini.
Ovih je dana objavljeno da je Hrvatska primila prva četiri useljenika iz kvota koje smo dužni useliti prema odlukama Europske unije. To nisu izbjeglice nego pravi trajni useljenici. Kako će Hrvati reagirati kad se useljavanje pojača?
Istraživanja su pokazala da su Hrvati daleko tolerantnija nacija nego se to vidi u medijima, i nego sami o sebi mislimo. Poglavito u odnosu prema drugima i drugačijima. Prvi u Europi smo priznali islam prije stotinu godina, a neki i danas s time imaju problema. Kad je u pitanju, primjerice homofobija, na razini smo tolerantnijih sredina u Europi, a jako smo otvoreni i prema izbjeglicama, što smo i pokazali djelom. Broj imigranata koje ćemo primiti relativno je zanemariv i ne dvojim da će se integrirati u društvo. Ono što je, po meni, širi problem je činjenica kako Hrvatska ima kontinuirani problem s demografijom i broj stanovnika nam konstantno pada. Bez obzira na poticajne demografske mjere, imat ćemo dugoročno veliki problem s radnom snagom. Zato ćemo morati postati useljenička zemlja. Mnogima je to tabu tema, ali morat ćemo što prije strateški pristupiti tom problemu.
Govorimo o desecima i stotinama tisuća useljenika?
Da. Neki demografi već sada govore da nam treba 300 tisuća ljudi kako bi tržište rada i mirovinski sustav normalno funkcionirali. Dobar dio naših krajeva je nenaseljen. Ako strateški ne pristupimo tom problemu moglo bi nam se to pitanje početi rješavati stihijski, a to ne bi bilo dobro jer useljenici mijenjaju ne samo demografsku, već i kulturnu sliku zemlje. A nama je u interesu sačuvati naš identitet, način života… Zato bi nam bilo u interesu definirati kakav profil useljenika trebamo. Njemačka, primjerice želi Hrvate jer su obrazovani, odgovaraju im mentalitetom i brzo se asimiliraju.
Mi smo kroz povijest načelno imamo dobar iskustva s useljenicima, jer su relativno brzo postajali politički Hrvati i davali su nemjerljiv obol razvoju Hrvatske. Primjerice, većina vođa ilirskog pokreta nisu bili rodom Hrvati, Herman Bollé, koji je bio Nijemac sagradio je neke od najljepših objekata u Zagrebu, a Čeh Gustav Janeček postao je otac hrvatske kemije… Sredina je na njih djelovala integrirajuće. Zato nemojmo se bojati useljenika već se strateški odredimo prema tom pitanju i privucimo talentirane, odgovorne i sposobne… Znam da Europa nema dobrih iskustava. Primjerice u Njemačkoj i Francuskoj imamo skupine koje se ne žele integrirati, koje ne poštuju zemlju domaćina i bore se protiv njihovih kultura i identiteta. To je zabrinjavajuće.
Hoćemo li ikad postati poput Amerikanaca, koji jednostavno uživaju u tome da istaknu svoju zastavu u bilo kojoj prilici?
Ove godine smo imali sreću jer je na Dan državnosti igrala Hrvatska na nogometnom prvenstvu pa su naše ulice bile prepune barjaka. Inače se bojim da bi se rijetki sjetili što uopće obilježavamo. Mlada smo država i nismo svjesni koliko je za zdravlje nacije važna ta simbolika, rituali, nacionalni simboli i blagdani. Amerikanci to itekako znaju jer su useljenička zemlja i jedini način jest „nametnuti“ svojim građanima zajednički indentitet i pomno ga njegovati. Čak ni globalizacija nije umanjila važnost nacionalnog identiteta već ga je donekle reafirmirala, pa čak i komercijalizirala. Počinje se promatrati nacionalne identitete kao gospodarsku kategoriju, a nacionalni ponos kao preduvjet gospodarskog uspjeha. Mi bismo se trebali početi drugačije odnositi prema identitetu, jer sve dovodimo u pitanje – i simbole, i velikane, i rituale. Jasno, presudna je uloga državnih institucija.
Rasprodana su čak dva izdanja vaše knjige „Hrvatski velikani“ u izdanju Večernjeg lista. Ali zbog te knjige napali su vas neki i ljevičari i desničari, jer im vaš izbor nije bio po volji, dok su vas institucije poput HAZU-a, Matice hrvatske, Sveučilišta i sl. hvalile. Što se tu dogodilo i tko su stvarno najveći?
Uspjeh knjige potvrđuje da naši sugrađani žele takvih sadržaja, samo im treba dati priliku. Nažalost, prilično je tanko poznavanje naših velikana, a imamo svjetske veličine koji su nas zadužili. Zato je i nastala knjiga kako bi preispitala naš odnos prema velikanima, te vrednovala njihove dosege. Svaki izbor je subjektivan, ali sam prilikom izbora najvećih imao savjetodavno tijelo od stotinjak vodećih hrvatskih intelektualaca pa sam uvjeren da smo napravili malo pogrešaka. Oko nekih imena koja su uvrštena razvila se prilična polemika, a jedan od njih je bio Josip Broz Tito. Za neke je zločinac, za neke velikan, ali ga ne možemo ignorirati dok god trgovi i ulice po njemu nose ime. Nekima je smetao prevelik broj „crkvenjaka“ kao da prvih devetsto godina hrvatske povijesti svećenici nisu bili najobrazovaniji sloj društva i kao da nisu udarili temelje većini institucija s kojima se ponosimo. Nažalost, nemamo konsenzusa oko velikana i to je veliki problem u njihovoj percepciji u inozemstvu. Nismo uspjeli izbrendirati nijednog velikana, kao Nijemci Goethea, Talijani Dantea, Englezi Shakespearea. Na temelju niza istraživanja, koje sam provodio nakon objave „25 najpopularnijih, 100 najznamenitijih i najzaslužnijih te 300 najznačajnijih hrvatskih velikana“ u prilično velikoj konkurenciji, došli smo do popisa 12 najvećih, odnosno najprisutnijih i najslavljenijih – Kralj Tomislav, Marko Marulić, Juraj Julije Klović, Nikola Šubić Zrinski, Ruđer Bošković, Ante Starčević, Josip Jelačić, Josip Juraj Strossmayer, Nikola Tesla, Ivan Meštrović , Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman.
Svojedobno vas je napao kolumnist portala Dnevno filozof Jure Zovko iritiran uvrštavanjem Tita. Čak vas je optužio da ste „prepisali Wikipediju“!
S nekim ljudima možete kulturno polemizirati, a nekima činjenice kvare dojam pa onda tuku ispod pojasa. Što se Tita tiče jasno sam napisao kako je kontroverzna ličnost, oko koje je nemoguće postići konsenzus, ali je dio naše prošlosti. Moram priznati da me je nasmijala ta „optužba“ jer nažalost ne mogu izmisliti podatak gdje je netko rođen, umro ili se školovao. To su isti podaci u svim enciklopedijma, leksikonima i knjigama. Riječ je o drugom dijelu knjige gdje je objavljen svojevrsni leksikon velikana na temelju dostupnih izvora. Prvi dio je rezultat autorskih istraživanja, a bavi se našim odnosom prema velikanima, njihovim vrednovanjem, dosezima i sl. Tamo je dovoljno argumenata koje je teško dovesti u pitanje, ali sam otvoren za konstruktivnu raspravu. Dapače, svi mi koji smo radili na izdanju očekivali smo puno više napada, propitivanja pa i polemike jer su ovo teme koje treba bistriti i preispitivati, a sve sa ciljem popularizacije naših velikana. Uostalom ovo je bio naš pogled na velikane, a nikako jedini mogući.
Pored znanstvenog rada, u praksi se bavite odnosima s javnošću kao strateški konzultant vodeće hrvatske PR agencije Millenium promocija. Hoćete li biti angažirani za sljedeće izbore?
Sve su teorije mrtvo slovo na papiru dok ih ne možete iskušati u praksi. Zato mi je od prelaska s HRT-a na Sveučilište 2001. bilo izazovno dokazivati se i u praksi. Vodio sam niz projekata u odnosima s javnošću, pa i danas radim na nekim strateškim komunikacijskim projektima i projektima brendiranja destinacija. Političke kampanje ne vodim punih pet godina. Posljednjih godina ih analiziram. I za ove izbore ću komentirati ta RTL televiziju, s kojom sam potpisao ugovor o suradnji.
Neki mediji kažu da ste vodili kampanje HDZ-u, Josipoviću, Bandiću…
Posljednjih petnaest godina, zajedno s kolegama iz Millenium promocije, surađivali smo na nizu kampanja za stranke i pojedince s različitog političkog spektra u Hrvatskoj, BiH i zemljama regije. Najdraže su nam bile one za koje se nikada nije saznalo da smo ih radili, jer u prvom planu moraju biti kandidati i njihov uspjeh, a ne savjetnici u kampanji. S gradonačelnikom Bandićem smo surađivali na nizu kampanja u gradu Zagrebu, na kojima je premoćno pobjeđivao i nekako smo se razišli nakon njegove kandidature za predsjednika. Nikada nisam surađivao s predsjednikom Josipovićem u predsjedničkim kampanjama, niti sam posljednjih godina imao ikakvog doticaja s HDZ-om u vrijeme izbora, jer smo načelno odlučili ne sudjelovati u kampanjama. Zato se s kolegama nasmijem kad pročitam što smo sve radili, a pogotovo koliko smo zaradili. Često se našalim – da smo radili kampanju HDZ-u 2015. ne bi tako loše prošli, niti se doveli u situaciju kakvu su se doveli. Iskreno, politička komunikacija u praksi mi više ne predstavlja izazov jer smo se uspjeli dokazati, ali smo i shvatili kako funkcionira politika bez obzira na ideološki predznak. S druge strane, agencija je fokusirana na klijente iz svijeta biznisa i moramo biti odgovorni prema njima.
Vratimo se na početak priče. Knjiga „Kakvi su Hrvati?“ je publicističko djelo namijenjeno širokom krugu ljudi. Pripremate li što na znanstvenom planu?
Već dugo se bavim fenomenom javne diplomacije i odnosima s javnošću država. Čak sam taj kolegij počeo predavati na Edward Bernays visokoj školi za komunikacijskim menadžment u Zagrebu. Tako da će sljedeće izdanje sigurno biti udžbenik s tog područja. Ono što mogu otkriti jest da ću pored teorijskog dijela imati i gostujuće inozemne autore, vrhunske stručnjake iz međunarodne prakse, koji će nam opisati kako funkcionira promocija država u praksi te niz domaćih eksperata poput Marijane Grbeše, Mladena Andrlića, Daniele Angeline Jelinčić, Darka Bekića, Drage Štambuka, Roberta Kolobare i dr. Vrijeme je da približimo studentima i široj javnost moć javne diplomacije, koja je u svijetu trend, a kod nas tek u povojima.
