Zrinka Pavlić je dobro poznata hrvatskim ljubiteljima televizije kao dugogodišnja TV kritičarka, ali je i uspješna spisateljica. U ovom intervjuu razgovarali smo s povodom Serijatora, podcasta o televizijskim serijama u kojem sudjeluje, ali smo se dotakli i budućnosti televizije, kao i knjiga koje ima u pripremi.
Kako je nastao podcast Serijatori? I čime se uopće bavite u njemu?
Cijeli podcast je potekao od toga što je Zlatan Mirkić Charlie, koji je bio voditelj na Plavom radiju, dobio otkaz u restrukturiranju. Razmišljao je što bi radio, i kako je vidio da ti podcasti vani rastu, nabavio je opremu za snimanje. Počeo je raditi podcast Kod Charlieja doma, u koji je pozivao više ili manje poznate Hrvate. Ja sam jednom bila gošća i nakon podcasta smo se zapričali jer smo oboje manijaci za TV serije, a i oboje smo dosta lajavi i relativno elokventni. Dogovorili smo se da bismo započeli s nekim podcastom o serijama. Tamo negdje prije pola godine smo se prvi put našli, i pozvali neke ljude iz Facebook grupe Serijske ubojice. Pod tim imenom smo i počeli, ali smo uskoro odustali jer postoji i ta grupa, i istoimeni Pickboxov blog i odlučili smo se nazvati Serijatori, kako se i zovemo negdje od Nove godine. Pozvali smo i Luku Rukavinu, koji je jednom bio gost, ali se tako dobro snašao i isti je manijak kao i Charlie i ja, pa je sad stalni. Svaki drugi tjedan se nađemo nas troje, a kad možemo pozovemo i nekog u goste. Ja bih silno voljela sad pozvati cure s Mufa, da razgovaramo o ulozi žena u serijama, o seksizmu u serijama.
Podcast u Hrvatskoj, kako vam to ide?
Jako dobro nam ide, Charlie vodi evidenciju i kaže da nam je sada publika oko 300-400 ljudi, to malo-pomalo raste. Imam velike nade u popularnost Serijatora. Hoće li ikad itko neke novce zaraditi, ne vjerujem.
Tema su uglavnom recentne američke serije?
Najčešće se bavimo time, a svaki podcast je koncipiran tako da prvu polovicu pričamo o najnovijim stvarima koje gledamo. Charlie je zadužen za sistematizaciju pa on napravi neki popis i zaduži nas da pogledamo nešto novo. Drugu polovicu podcasta imamo neku temu, tako smo nedavno imali devedesete. Voljela bih imati uskoro temu o jakom raubanju antijunaka u dramskim serijama i tako dalje. Tema nam je i britanska, a ako ima nešto zanimljivo, i domaća produkcija.
Što biste od aktualnih serija preporučili?
Ima jedna stvar koja je malo trashy, ali je meni super, superzanimljiva, a to je serija American Crime Story. Prva sezone je u tijeku. Cijela je posvećena slučaju OJ Simpsona. Ja sam inače totalni sucker i za true crime kao žanr, a posebno za OJ Simpsona jer se dobro sjećam slučaja iz 1994., kad se to sve skupa događalo. Ja sam to pratila na CNN-u, suđenje, svađe, a pročitala sam i dvije knjige o tome, čitala po novinama i tako dalje. To je bio nevjerojatan slučaj koji je sam po sebi bio trashy, i sam po sebi celebrity kultura u svom najboljem i najgorem izdanju, previše dramatičan, a iz njega korijene vuku djelomično i Kardashiani, jer je Robert Kardashian, otac od Kim i Kourtney bio jedan od najboljih prijatelja OJ Simpsona i jedan od njeogvih odvjetnika. Serija je vrlo kvalitetno snimljena, u skupoj produkciji, ali cijela je pretjerana – Cuba Gooding Jr glumi OJ Simpsona, John Travolta glumi odvjetnika Shapira, Nathan Lane glumi F. Lee Baileya. Strašno je zanimljiva. Druga epizoda je za sad bila najbolja, cijela se bavi jurnjavom po autoputu. To je jedan fini, kvalitetan trash.
Zatim, jedan od mojih favorita koje trenutno gledam je serija koja se zove Crazy Ex-Girlfriend, tko god gleda zaljubi se, a svi kažu “kad sam pročitao opis, rekao sam, pa neću valjda to gledati”, jer je to dramedy mjuzikl. Nije tako glupo, koautorica i glavna glumica u seriji Rachel Bloom je prije te serije bila odlična komičarka, čije su komične točke bile pjesme. To je napravila i za seriju, koja u svakoj epizodi ima neki muzički broj u različitim žanrovima, od rocka preko hip-hopa do r’n’bja, klasičnog mjuzikla, šansone. Priča mi se sviđa – komična s lagano mračnom stranom. Žena je odmah na pola prve sezone dobila Zlatni globus.
Idiotsitter, to je nešto što je meni užasno smiješno, ali nije za svakog. Serija u kojoj su dvije glavne žene, ali i svi oko njih, totalni idioti. Ali je to toliko smiješno napravljeno da plačem svaki put. To su moji trenutačni favoriti.
Televizija u Hrvata. Ove godine su upropastili Tri, dva, jedan… kuhaj?
Da, nekako je prepristojan. To je bilo tako divno u prošloj sezoni. Na prvu loptu mi se nije svidjelo, ali ona drama je ispala super, i oni svi luđaci. Ove godine su show razvodnili s miješanjem dvije ekipe. Nije mi to to. Ne znam zašto su išli petljati po tome.
Koja je vaša generalna ocjena stanja televizije u nas?
Da budem optimistična, užasno zaostajemo za vanjskom produkcijom, ali televizija sitnim koracima ide prema naprijed. Pomalo su uspjeli shvatiti da ljudi danas gledaju igrani program i nešto zabavnog, a da informativni program treba višeplatformski granati. Kod nas je informativni program tako užasno problematičan jer je tako jezivo vezan uz politiku. Doduše, koliko vidim, sada je i zabavni i igrani na udaru, grozno. Ali nemojmo sad o tome. Viđaju se lagani napretci.
Recimo, pojavile su se dvije-tri serije, koje nisu izvrsne, ali izgledaju kao serije, a ne neko smeće koje se snima u studiju, a kad se nešto događa na ulici, to gledaju kroz prozor i prepričavaju. “Počivali u miru” je jako solidna serija, “Crno-bijeli svijet” ima svojih mana, ali izgleda kao serija, možeš ju usporediti barem s nečim stranim što smo gledali prije deset godina. Pojavila se jedna slatka serija, “Nemoj to nikome reći”, koja je uništena jer je to serija za tinejdžere koja se prikazivala nedjeljom u 11 i 30 navečer. Nepotvrđena informacija je da je to iz razloga što su tinejdžeri realistično opisani, piju, puše orgijaju, ima ih i gej, uu uuu!
Nije to puno i nije to savršeno, ali je korak u pravom smjeru. Ima i licencnih emisija koje variraju u kvaliteti, ali istražuju se novi formati. Jedno vrijeme je kod nas televizija stagnirala čak i glupostima poput reality showa. Ne zagovaram reality show, ali to je realnost televizije, koja se razvila u 500 drugih, zanimljivijih oblika, a naši još drve po Big Brotheru i Farmi.
Kod nas je to sve jako popularno jer se radi jako dobar popratni marketing, ove druge emisije bi mogle učiti od Big Brothera i Farme kako se to radi, ali sigurna sam da bi ljudi rado gledali neke živahnije i novije formate.
Ima napretka, ali jako kasni, što je s jedne strane dobro jer će našoj televiziji trebati malo duže da umre.
Sprema li nam se smrt televizije uskoro?
Mora još odumrijeti, pa skoro pa naša generacija, da bi potpuno odumrla navika onog komunalnog “gledam kad svi gledaju” gledanja televizije. Druga stvar je, jedan američki kritičar je nedavno rekao da se ne može prikazivati sve na streaming servisima, netko mora prvo nešto pogledati i reći “wow, ovo je dobro”, a onda može ići na streaming. U budućnosti to ne mora biti tako, iako će uvijek biti stvari koje su u direktnim prijenosima, kvizovi, realityji, vijesti. Ali sve ide prema tome da se televizija prebaci na streaming servis.
Kod nas, na razini cijele Hrvatske, treba naša generacija odumrijeti.
Vidjeli smo kako je bilo s novinama, dno je samo propalo. Najbolja godina po prihodima im je bila 2006., do 2009. su bile mrtve.
Da, ali takve stvari nikad potpuno ne propadnu. Do potpune propasti televizije će doći kad ona dođe do onoga što su danas novine. I onda će biti par ljudi koji to vole, kao danas jazz glazbu, operu ili takvo nešto. Za nekoga će se govoriti: “E, on ti voli televiziju.”.
U Americi sam bila 2012., i tada su ljudi koji vole televiziju imali one super pakete kablovske sa svim programima. Danas ljudi koji vole televiziju uopće više nemaju kablovsku, nego imaju Roku ili neki drugi uređaj i na njemu Hulu, Amazon Prime. Ljudi koji ne vole televiziju danas imaju kablovsku.
Sviđa li vam se HRT-ova aplikacija za online gledanje?
Dobra je. Ono što mi još fali je da svi počnu imati aplikacije za Smart TV. Osobno ga nemam, ali većina generacija neće gledati takve stvari ako mora priključiti laptop, kupiti dodatni uređaj ili tako nešto. Mlađi svi gledaju na laptopima, mobitelima, njima je veliki ekran samo za pogledati neki film. Pickbox je dobro postupio, ima aplikaciju za Smart TV, a može se gledati i preko Max TV-a. Moram reći da Pickbox jako volim, mrvicu kasne, ali ima stvari s kojima su super. Seriju Transparent sam kod njih pogledala, jer je bio istodobno kad i kod Amazona. Bolji nego Netflix u Hrvatskoj, koji ima ograničene sadržaje, a košta 10 eura. Premda, živo me zanima zarađuju li oni od toga.
Vesele li vas suludi komentari na kolumne, koje vam ostavljaju svakodnevno?
Najdraže mi je kad napišem članak o nekoj zabavnoj emisiji, i onda netko dolje napiše “Štanisu Pupovca???”. Što ima Pupovac s time Isuse Kriste? Taj sloj ljudi koji voli ostavljati komentare na internetu, trebalo mi je godinu dana da prokužim, to su hejteri. Oni koji vole pročitati ili im se ne sviđa, a nemaju napadaje bijesa, neće ni komentirati. Ali ovi koji jako vole gledati televiziju i nerviraju se zbog televizije, kad napišeš nešto što im se ne sviđa, onda si odmah komunjara, udbaš… Ili “ZAŠTO NISU PUPOVCA?” Ljudi u novonastaloj ideološkoj situaciji zahtjevaju razne promjene na HRT-u, koje definitivno jesu potrebne, ali iz razloga “komunjara”, “mrzi sve što je hrvatsko”. Sad se puca po televiziji s takvim argumentima na stvari koje nemaju veze s time, primjerice na zabavni program. Tipa, “šta su u Maestro pozivali samo ove uhjlebe iz kulture?” A koga će, brate mili?
Još uvijek ljudi kod nas vole televiziju, vole je gledati i jako se vole oko nje sekirati. Imam dojam prema ljudima koji to komentiraju da kod hrvatskog prosjeka postoji ritual da se prije spavanja pogleda “Otvoreno”, iživcira se na pitanju dana, a onda se drugi dan gleda po portalima hoće li tko što napisati. I onda se još jednom izrazi svoju indignaciju, a ako onaj tko je to napisao ne dijeli njihov sentiment, nastaje raspašoj.
Pišete i prozu, imate li u pripremi kakvu novu knjgu?
Ima započetu i na tri četvrtine zastalu zbirku priča “Totalni seks”, priče o seksu iz ženske perspektive. To je više kao laganini, razonoda. Počela sam pisati, ali uz druge obaveze u životu… Imam posao od 9 do 5 u prevoditeljskoj agenciji, onda dođem doma pa me nazovu s t-portala i naruče kolumnu o nekoj emisiji, pa je pogledam malo kasnije na time shiftu, isporučim kolumnu. I onda nakon svega toga, idemo malo biti kreativni i pisati. Što ja obožavam, ali bude teško. Zbirku trebam dovršiti. Imam i ideju za jedan polufantastični roman, radnog naslova “Zaboravljeni grad”, o dvije žene koje se zbog jednog traumatičnog događaja nađu u svojim tijelima kao desetogodišnjakinja i trinaestogodišnjakinja 1989. godine. I jako su šokirane raskorakom svojih sjećanja i tvrdnji drugih ljudi s prošlošću.
Zbirka bi mogla biti gotova polovicom godine, i nadam se da ću je pokazati na Interliberu.
