Dr. Kenan Crnkić: “Nikad nije bilo lakše biti uspješan nego danas”

Ovih dana na zagrebačkom Interliberu svoju veliku promociju ima dr. Kenan Crnkić, sarajevski sveučilišni profesor koji je u kratko vrijeme postao prava književno-društvena senzacija: u samo nekoliko godina stekao je neslužbenu titulu jednog od najprodavanijih pisaca u regiji, a za vrijeme u kojem se knjige sve slabije čitaju fascinantno zvuči podatak da je njegova prva knjiga “7 tajni uspjeha” doživjela svoje nedavno 20. izdanje. Prije nekoliko dana u Hrvatskoj se počela prodavati i njegova druga knjiga “Pazi kojeg vuka hraniš”, za koju mnogi ističu da je pravi književni hit.
39-godišnji Crnkić, autor dviju autentičnih knjiga iz područja tzv. selfhelp, literature o samopomoći, nekonvencionalna je književna zvijezda: kao sveučilišni profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, prvo je osvojio svoje domaće tržište, a vrlo brzo njegove su knjige postale čitane i u Srbiji te Crnoj Gori. Njegova prva knjiga “7 tajni uspjeha” prodana je u više od 150.000 primjeraka, a Crnkićeve redovite objave na Facebooku i blogu redovito prati više od 200.000 ljudi. Jedan od prvih hrvatskih čitatelja koji je prepoznao Crnkićevu karizmu bio je poznati oftalmolog dr. Nikica Gabrić, koji je tijekom poslovnog puta u Sarajevu naišao na Crnkićeve knjige i odmah poželio upoznati autora. Kolika je bila Gabrićeva fascinacija Crnkićem možda najbolje ilustrira činjenica da je Gabrić pokupovao 200 primjeraka Crnkićeve druge knjige, “Pazi kojeg vuka hraniš” i podijelio ih svim svojim zaposlenicima.
Tijekom svog nedavnog boravka u Zagrebu, netom prije početka sajma Interliber, dr. Kenan Crnkić susreo se s urednicima portala Stratego.hr i Intervju.hr, a u dugom razgovoru objasnio je uspjeh svojih knjiga i njihovu primjenjivost na poslovne ljude i poduzetnike.

Intervju.hr: Jesu li vaše knjige prvenstveno namijenjene osobnom uspjehu i sreći, ili se u njima mogu naći savjeti i za profesionalan uspjeh, odnosno poduzetničku sreću?
– Knjiga “Pazi kojeg vuka hraniš” je moja druga knjiga i govori o sreći. No, moja prva knjiga, koja je razbila sve rekorde govori o uspjehu. To su dva fenomena, kažu uspjeh je postići ono što želiš, a sreća je željeti ono što ste postigli. Tako da sam ja prvo krenuo upravo s time kako postići ono što želiš, a to je itekako povezano s poduzetništvom. Na području poduzetništva sam doktorirao i predajem poduzetništvo, sama riječ dolazi od poduzeti nešto. Na ovim našim prostorima imamo problem što su ljudi sistematski ubijeni u pojam. Obeshrabreni su da i ne pokušaju poduzeti nešto. A s druge strane se stalno nešto priča o poduzetništvu i kako ga treba poticati i razvijati. Budući da sam potpredsjednik Europskog komiteta za poduzetništvo, često ističem činjenicu da su 99 posto biznisa u Europskoj uniji zapravo mala i srednja poduzeća. A čak 92 posto su tzv. mikro poduzeća, dakle tvrtke koje u prosjeku zapošljavaju dvije osobe. To su kičme i krvotok ekonomije razvijenih zemalja. Situaciju s poduzetništvom na našim prostorima možda najbolje opisuje priča iz knjige “Pazi kojeg vuka hraniš” o slonu i užetu. Slon je velika, snažna, moćna životinja, a kad pogledate, dreseri u cirkusu ih vode na nekom malom užetu s kojega bi se sigurno mogli osloboditi. Ali slonovi to ni ne pokušavaju, ja to zovem naučena bespomoćnost. A u ovoj našoj regiji to je doseglo olimpijsku razinu, ljudi se ni usude pokušati. Samo se mnogo govori o tome, ali rijetki se odvaže. Jedan od razloga za to je ta naučena bespomoćnost, drugi razlog su ljudi s kojima se družimo, uostalom i mediji tu igraju veliku ulogu. Nedavno sam davao ideju za reality show, postoji hrpa tih emisija o pjevanju, pa Brothera i Farmi, a u Velikoj Britaniji se već jedanaest godina na BBC-u emitira show “Dragons’ Den” odnosno “Zmajevo gnijezdo”, gdje se poduzetnici svojim idejama bore da osvoje novac. Ima tu svakakvih ideja, od suvislih do najluđih, ali kod gledatelja se razvija taj zakržljali poduzetnički mišić, lampica… Ljudi počinju razmišljati “što bih ja mogao uraditi?”… Nakon godine dana rade posebnu emisiju s natjecateljima “Gdje su danas”, pa vidimo tko je uspio, tko nije. Nadalje, u cijeloj emisiji možete vidjeti kojim se načelima vode uspješni ljudi, poduzetnici i potencijalni investitori. Kad bi se na našim televizijama prikazivao takav show, to bi uvelike podiglo svijest o poduzetništvu, ljudi bi počeli razmišljati na način “Pa idem i ja pokušati”. Političari često pričaju o tome, ali na dosadan način. Ljude treba zainteresirati za poduzetništvo, približiti im to.

Intervju.hr: U razgovoru s mnogim ljudima koji se još nisu odvažili za iskorak u poduzetničke vode često se kao razlog spominje strah od neuspjeha. Što biste poručili tim ljudima?
– Nedavno sam držao predavanje u Crnoj Gori i prišla mi je jedna žena. Pa objašnjava da je samohrana majka, s malom bebom, ostala bez posla, i govori mi “Sve je to super što pričate, ali što da ja radim?”. I ja joj kažem, evo dođite tu na pozornicu s bebom, stavite bebu na pod. Jel može sad ta beba pasti s poda? Dakle, strah od neuspjeha je glupost, jer ne možete padati dalje, možete se samo dizati. U prvoj mojoj knjizi imate priču o čovjeku koji je bankrotirao u svom privatnom biznisu kada je imao 21 godinu: “Kandidirao se za zakonodavnu vlast i izgubio s 22 godine. Drugi biznis ponovno mu je propao s 24 godine. Istovremeno je preživio i velike obiteljske tragedije, izgubio je čak tri sina, zbog čega mu je žena završila u duševnoj bolnici. S 27 godina i sam je doživio težak živčani slom. S 34 godine je izgubio izbore za Kongres. Nakon toga s 45 godina i izbore za Senat. Doživio je i potpuni fijasko kad se sa 47 godina kandidirao za potpredsjednika. U 49. godini je izgubio utrku za Senat s jednom od najvećih razlika u povijesti. A s 52 godine Abraham Lincoln postao je 16. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država”. A Winston Churchill je rekao: “Uspjeh je kretanje od neuspjeha do neuspjeha bez gubljenja zanosa”.
Intervju.hr: To je vrlo inspirirajuće, no ipak vlada mišljenje da takve priče funkcioniraju negdje drugdje, u inozemstvu, pogotovo u Americi. Može li se i na našim prostorima biti pobjednik nakon niza neuspjeha?
– Čak i ako se složim da je u nas teško biti pobjednik, hoćemo li to prihvatiti kao nepromjenjivu činjenicu ili mijenjati? Užasno je vidjeti na što ljudi danas troše svoje vrijeme, umjesto da ga poklanjaju za nešto vrijedno. Dignuto je na razinu nacionalne kulture da se trača, ogovara, odnosno da se stalno vrtimo u krugu zabrinutosti, a premalo u krugu utjecaja – što bismo mogli. Ja ne propagiram slijepi optimizam. Vodio sam ogromne biznise, moja supruga vodi mali biznis, kontrolirao sam razne tvrtke koje su se dizale i padale, i znam da je to teško. Ali ja propagiram konstruktivni optimizam. Upornost i koncept “Never give up”. Pitali su me kako nešto postići? Ima jedna zgodna priča, Arthur Rubinstein je držao koncert u Carnegie Hallu, i prije koncerta je stajao na ulici blizu dvorane. Tada mu je prišao neki mladi momak, turist koji ga nije prepoznao i pita ga “Kako da dođem do Carnegie Halla?”. A Rubinstein mu odgovori: “Vježbaj, sinko, samo vježbaj!”.

Intervju.hr: Kakve reakcije na vaše knjige dobivate od poslovnih ljudi? Čitaju li ih možda i političari?
– Znam mnogo političara i uspješnih poslovnih ljudi. Mnogi od njih me traže da im budem nekakav life coach, i uvijek se iznenadim kad vidim koliko su neki ljudi pojavno jako uspješni, a iznutra zapravo potpuno nesretni i prazni. U knjizi sam napisao “Pakao je mala riječ za opis života tih ljudi”. Nedavno sam sjedio s jednim enormno poznatim i uspješnim čovjekom, za kojeg biste rekli da mu svi zavide. A on je zapravo potpuni jadnik, nesretan i tužan, ni ne zna što sve ima. Ali nije to ni čudno, jer tko nas zapravo ikad uči kako da postanemo sretni?
Intervju.hr: I, koja bi onda bila definicija sreće?
– Nema univerzalne definicije sreće, ali dokazana je uzročno-posljedična veza između zahvalnosti i sreće. Danas ljudi imaju nebrojene mogućnosti i to sasvim besplatno, a nisu toga svjesni ili to ne koriste. Da biste stekli neko znanje, nekad ste morali godinama šegrtovati kod nekoga, slijepo ga slušati i pokoravati se da bi vam otkrio neku tajnu zanata, neki fazon, kako mi kažemo. A danas ne morate čak ni otići u knjižnicu, sva moguća znanja su vam besplatno dostupna na internetu. I zato mislim da nikad nije bilo lakše biti uspješan nego danas, ali opet – ljudi se žale. Kako objasniti da u nekim siromašnim zemljama ima puno više sretnih ljudi nego li u bogatim zemljama?

Intervju.hr: Dosta vremena proveli ste u Americi, ondje je golemo tržište selfhelp literature… Mogu li se njihovi savjeti i obrasci primjeniti i kod nas?
– U Americi postoji kultura uspjeha, tamo se slavi uspjeh. Ja sam isto prošao svašta, radio sam na baušteli, pa u Grazu u prodavaonici sportske opreme, dobivao nepravedne otkaze, živio s problemima kao i svi drugi ljudi. I ljudi me često pitaju po čemu su moje knjige revolucionarne, što sam ja to izmislio? Ne mislim da sam išta revolucionarno napisao. Vjerujem da ljudi osjete iskrenost, da sam proživio ono o čemu pišem i da je to pisano srcem i autentično. Iznenađuje me da ljudi na zadnjoj godini fakulteta ili već kao uspješni menadžeri ne znaju što žele od života, ne znaju definirati vlastite ciljeve. Da sad bilo koga pitate što želi, rekao bi vam da želi biti uspješan i sretan. Ali da ga pitate da vam konkretno objasni ili navede svoje ciljeve, e taj odgovor biste teško dobili. Jedan moj prijatelj voli kazati: “Kad biste jednom mjesečno otišli u bolnicu i na groblje, i vidjeli kako je tamo, bili biste puno sretniji”. Ljudi više ne znaju ni u čemu uživati. Ni u dobroj kavi, dobrom ručku, pjesmi…
Intervju.hr: Prema onome što piše u vašim knjigama, postoji bitna razlika između uspjeha i sreće?
– Zašto su neki ljudi postigli uspjeh a ipak nisu sretni? Zato što su taj uspjeh postigli za nekog drugog – za društvo, čaršiju, za mamu, za tatu, za ženu… Zato je bitna ta autorefleksija, da pričate sami sa sobom. A kod nas je uvriježeno da samo ludi ljudi pričaju sami sa sobom. Jednom su pitali nekog mudraca kakvi su ljudi u nekom gradu. A on kaže: “Pa ovisi o tome kakav si ti”. Kad me pitaju kako mi je u Zagrebu, ja kažem – fantastično. Divan grad, ljudi su super, jer ja svuda nosim sebe sa sobom. Ljudi koji u sebi ne nađu sreću, neće je naći nigdje drugdje. A mislim i da bi trebalo postavljati prometne znakove za energetske vampire, ljude koji sišu energiju drugim ljudima svojom negativnom energijom. Da ljudi znaju da će im njihova toksika zatrovati trenutak.
Intervju.hr: Jedan ste od rijetkih predavača i trenera kojima ima certifikat Johna Maxwella, svjetski poznatog motivacijskog trenera. On je neka vrsta vašeg gurua, zar ne?
– Taj čovjek ima tri stvari: on je šest godina zaredom proglašen kao broj jedan u svijetu liderstva. Bio sam u društvu s mnogim poznatim leadership guruima, ali svi se oni slažu i nitko se ne buni da je Maxwell broj jedan. On ne diže glas na predavanjima, ne tjera ljude da se dižu na stolce, iz njega izvire dubina. Napisao je sedamdeset knjiga, to je dvije knjige godišnje. On je neupitan svjetski autoritet. On jako vjeruje u ovo što radim, vjeruje u ostavljanje traga.

Intervju.hr: Kritičari knjiga o samopomoći često govore da su sve takve knjige pisane na isti kalup, da su slične… Po čemu su onda vaše knjige drugačije?
– Sličnih knjiga ima mnogo, ali istih nema. Pogotovo se na ovim našim prostorima o tim temama baš i nije pisalo. Moj način pisanja je prepoznatljiv, jaka otvaranja i jaka zatvaranja, male i praktične knjige. Moje knjige nisu nešto strašno duboko, da se čovjek u tome utopi, nego želim da moje knjige budu praktične. I mislim da je najvažnija stvar ta autentičnost. Ja sam do svoje 35. godine živio po knjizi “7 tajni uspjeha”, a sad živim po knjizi “Pazi kojeg vuka hraniš”. Što je zajedničko mojim knjigama? Male su, to je bitno jer ljudi danas više ne mogu ništa veliko čitati. Drugo, nabijene su pozitivnom energijom od početka do kraja. Treće, korisne su. Četvrto, imaju autentičan stil pisanja. A peto, što mnogi ne primjete, je znak beskonačnosti.
Intervju.hr: Budući da držite predavanja u različitim zemljama, jeste li primjetili neke razlike među ljudima? Možemo li kazati da su neke nacije sretnije od drugih?
– Svugdje ima sretnih i nesretnih ljudi, to je duboko individualna stvar. Ali potraga za srećom je univerzalna stvar.
Intervju.hr: Jeste li vi sretni?
– Za sreću se treba boriti. Borba za sreću je “Pazi kojeg vuka hraniš”. Ja nemam odgovore na sva pitanja i također se borim s tim vukovima kao i svatko drugi. I meni dođu trenuci da mi se ništa ne da, ne da mi se pisati blog, postavljati nešto na Facebook, davati intervjue… ali borim se. Lako se prepustiti kolektivnoj depresiji, nego boriti se. Ali ja se borim.

Više o dr. Kenanu Crnkiću: https://kenancrnkicacademy.com/o_nama/o_osnivacu/