Ona je žena koja zna kako se pokrenuti, koja se rada ne boji i koja je na vrijeme shvatila da baviti se umjetnošću i kulturom značiti baviti se biznisom. Andrea Solomun žena je od mnogo talenata i interesa, uskoro diplomirana arhitektica, no prije svega gorljiva plesačica koja je prošla i kroz njujoršku Alvin Ailey akademiju. Zajedno s Emom Janković osnovala je &m plesnu kompaniju koja je u svojih godinu i pol dana postojanja uspjela privući pozornost medija, ali i publike. Povodom radnog ljeta, planova za budućnost i kompleksne situacije na našoj plesnoj sceni razgovarali smo sa ženom koja je krasila i naslovnicu njujorškog plesnog časopisa Dance Mogul.
Kada bi se morali predstaviti u nekoliko riječi, što bi rekli o sebi? Tko je Andrea Solomun?
Brbljava, hiperaktivna, nabrijana osoba, nekad naporna, dosta zahtjevna, začudo dosta lijena. Meni treninzi spadaju u posao, to je nešto što moram da bih bila u kondiciji. Ali ako nije u pitanju trening ja se na prvi kat ne penjem nego idem liftom.
Uz to što ste plesačica, koreografkinja i plesna pedagoginja, bavite se glumom te fitnessom, a uskoro ćete i diplomirati na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Kako ste uspjeli sve to stići?
Kako sam išla u baletnu školu bila sam primorana udariti tempo i dobro organizirati vrijeme. Ako si k tome još sama po sebi ubrzana osoba kao ja, onda stigneš sve. Razmišljala sam ovako – na faksu sam od osam do četiri, a nakon toga postoji cijelo vrijeme od pet do ponoći u kojem mogu nešto raditi. Moram napraviti stvari za faks, obaviti ovo i ono, ali unutar tog vremena uvijek možeš odvojiti nekih sat i pol za ples. Naravno da sam manje plesala dok sam studirala, a i dogodila se jedna rupa od godine i pol kada sam prihvatila posao na faksu. To je stvar koju više manje svi žele, no uskoro sam shvatila da me ne usrećuje toliko arhitektura koliko hype oko toga da mi nešto dobro ide. Prevagnula je želja za plesom i kazalištem pa sam odustala od tog posla.
Na faksu mi je ostalo par ispita i diplomski, koji odugovlačim već jako dugo jer jednostavno nemam vremena raditi u kontinuitetu na njemu no nadam se to finalizirati kad se vratim s godišnjeg.
Mislite li da je bavljenje arhitekturom odnosno prostorom kao takvim utjecalo na vaš odnos prema prostoru i iz pozicije plesačice i koreografkinje, na estetiku?
To je super pitanje! Da, jest, jako. Intrigantna mi je teorija kreiranja formi unutar plesne dinamike, a i toga zašto je ples nekada zanimljiviji u jednom nego u drugom prostoru, iako forme ostaju iste. Shvatila sam da to ima veze s volumenom i njegovom transformacijom u odnosu na brzinu te promjene. Plesač kad se kreće stvara tu novu dimenziju, odnosno linije iz 2D forme, kako ih promatrač percipira, tvore volumene, a zbog tromosti oka čovjek taj volumen i njegovu transformaciju percipira potpuno drugačije.
Iz arhitekture sam pokupila i brdo mehanike. Ljudima često objašnjavam fiziku tijela putem mehanike iz arhitekture. Što se estetike tiče, još sam na faksu shvatila da ne volim simetriju, a to primjenjujem i u plesu jer kada ljudi gledaju nešto jako simetrično duže vremena to im lako postane dosadno i monotono.
Kažete da nekim ljudima treba mir, a vama dinamika. Kada ste shvatili da je imati bukiran raspored i biti u pokretu tvoje uobičajeno, prirodno stanje organizma te da ne morate nužno birati između stvari koje volite čak ako ih ima više?
Jedno vrijeme me je bilo sram reći ljudima čime se sve bavim jer bi mi rekli da pretjerujem, da sam bahata, pretenciozna. Taj je sram nestao u nekom trenutku mog odrastanja kad sam shvatila da bih se trebala ponositi sa svime što radim i početi to iskorištavati na konstruktivan način za sebe. Kad nemam ništa za raditi postanem nervozna i osjećam se kao da nemam svrhu. Kad nešto radim, pogotovo kad proizvodim osjećam se korisno, društveno i samoj sebi. Ne razumijem i ne družim se s ljudima koji su pasivni, kojima je stalno sve teško. Energija stvara energiju i kad se pokreneš prvi trenutak jest težak, ali kad ga pregrmiš i nastaviš se kretati postane lakše te imaš potrebu raditi sve više i više. Ja kao ja se moram kretati, i to fizički. Takva sam od djetinjstva.
Kako izgleda jedan vaš tipičan dan, osim što započinje u pet ujutro?
Kad počne biti ovako toplo, probudim se baš tako, između 5 i 8 u jutro. Tako je bilo i danas. Otišla sam trčati i nakon toga odradila pola sata yoge. Dobro sam doručkovala i krenula obavljati stvari koje trebam. Rani poslijepodnevni sati rezervirani su za moje plesne probe i kvalitetne obroke, a od pet poslijepodne do deset navečer vodim classeve u plesnom studiju. Ako ne odradim trening ujutro, odem trčati navečer jer mi je neki oblik kardiovaskularne aktivnosti potreban da bih bila u kondiciji, na što često i podsjećam druge plesače.
Bojite li se posljedica koje će na vaše tijelo imati profesionalno bavljenje plesom?
O da! Zato sam se u zadnje vrijeme počela baviti i drugim aktivnostima osim baletom. Ja sam primarno balerina, to se na sceni vidi u sekundi. Nekada sam na to gledala kao na minus, a plesna scena mi je čak davala komentare tipa, previše si ukočena, točna, čista. No vani sam s istim iskustvom imala puno bolje komentare. Tamo nema osobe koja dođe na audiciju u neku plesnu kompaniju, a da ne pleše balet. U Hrvatskoj se tijelu ne pristupa na način prevencije nego se samo radi. Naše baletne škole još uvijek briju na taj neki ruski pristup gdje se tijelo više trga negoli se čuva. To se koliko vidim polako mijenja i jako mi je drago zbog toga.
Srećom mi je mama doktorica, a tata sportaš pa su me natjerali da na vrijeme počnem raditi neke vježbe koji su mi pomogle očuvati tijelo. K tome, na akademiji u New Yorku su dosta vremena posvećivali edukaciji o anatomiji tijela i funkcionalnosti muskulature i njezinoj svrsi.
U zadnje vrijeme sam se počela baviti tijelom sa ciljem da ono što duže moglo plesati i biti očuvano, pa radim neke stvari koje stereotipan plesač ne bi. Trčim, radim statičke vježbe aerobik tipa, idem u teretanu, radim yogu, pilates. I promijenila sam jako prehranu.
Svaka fizička aktivnost u tebi nešto mijenja, samo treba pametno birati i znati što će se desiti. Tijelo je nešto što treba čuvati, neovisno o tome koja je fizička aktivnost u pitanju.
Koliki utjecaj mislite da su roditelji imali na vas i mislite li da je to sigurno i dosta ambiciozno okruženje pridonijelo vašim današnjim uspjesima, ali i stavovima koje imate?
Apsolutno! Imati roditelje koji se bave tijelom, a još k tome i doktora u obitelji je nešto što je definitivno izgradilo moj stav prema tijelu, plesu, tjelovježbi a i meni samoj. Posebno prema zdravlju i koliko je ono prioritetnije od svega ostaloga.
Plesnu kompaniju &m osnovale ste prošle godine Ema Janković, plesačica suvremenog plesa i vi, nakon suradnje na predstavi La Femme. Iako niste jedina plesna kompanija u Hrvatskoj kako se često piše, dosta ste specifična. Medijski eksponirane, usmjerene na publiku, ukratko razumijete da kultura jest biznis.
Nas dvije smo većini na van drugačije od ostalih – ili barem tako kažu. Obje smo naučile da se svaka osoba koja se bavi umjetnošću mora naučiti brendirati i prodati. Kao umjetnik koji je u sebe ulagao niz godina, imaš neku tržišnu vrijednost, što svi često zaboravljamo. Ja imam svoju cijenu, držim je se jer toliko vrijedim, kao i neka osoba koja radi u banci. Sve je to posao. Ema i ja htjele bismo stvoriti brend i pokušavamo to medijski progurati jer mislimo da je u Hrvatskoj manjak plesača koji se žele ugurati u taj poslovni dio svijeta i plasirati na tržište. Ako se to ne dogodi u nekom trenutku plesna scena neće nikad biti adekvatno eksponirana u smislu vraćanja publike u kazalište. Voljela bih da se kazališta populariziraju među mladima jer to stvarno umire. Ljudi jako malo idu u kazalište. I nije da čak nemaju novaca, nego će ga potrošiti na pet piva, a ne na kartu za teatar. Zašto? Jer smatraju suvremeni ples valjanjem po podu. Podržavam konceptualne predstave, ali ne mislim da bi 80 posto plesne scene trebalo biti takvo, nego 20. Mislim da plesna umjetnost treba biti plesna, fizička aktivnost. Voljela bih da vratimo publiku u kazalište i da im pokažemo da plesna umjetnost može biti, i da jest, interesantna. Voljela bih da ta moja publika koja dođe pogledati predstavu dobije nešto za ulaznicu koju je kupila, da ima potrebu reći nekome nešto o tome i doći opet. Da bi se to dogodilo prvo ih moram dovesti na predstavu. To je aspekt s kojim se naša kompanija bavi malo više, medijskom eksponiranošću u svrhu vraćanja ljudi u gledališta.
Što sve nudi &m plesna kompanija?
Kao kompanija nudimo za sad dvije cjelovečernje predstave, prilagodljive i drugim prostorima osim samome kazalištu. Radimo izvedbe i organizaciju evenata, bavimo se edukacijom u području više plesnih umjetnosti kao što su moderni, balet, suvremeni, jazz, kako plesno tako i teoretski, te radimo sa glumcima na scenskome pokretu za kazališne predstave ili privatno u svrhu edukacije. Koreografiramo više vrsta plesnih tehnika za sve uzraste, neovisno o razini znanja, te primjerene različitim događajima. Često ostvarujemo suradnje sa fotografima, dizajnerima i glazbenicima pa nas tako veže niz uspješno ostvarenih suradnji sa istima kroz zadnje dvije godine. Ima još toga, ali fokus nam je na prethodno navedenim djelatnostima.
Koja je priča s financiranjem?
Ema i ja nismo financirane od strane grada ili države i sve same radimo. Za potrebe stvaranja weba Ema je čak naučila programirati uz pomoć našeg kolege programera. Imamo ljude koji nam pomažu i ne znam kako bi bez njih, no hrpu stvari same plaćamo. Kažu nam, kao, joj vi radite hrpe tih video materijala. Da, radimo, ali to platimo iz svog džepa. Taj materijal nam treba da se promoviramo. Pogotovo ako je nešto lijepo prezentirano, ljudima će se više svidjeti. To je važno kao i napraviti dobar troškovnik i znati objasniti ljudima zašto nešto košta koliko košta.
U sklopu kompanije djeluje i mnogima već poznata Andreina soba u kojoj kod vas vježbaju profesionalni plesači, ali i rekreativci. Koje sve programe nudite , kome su sve namijenjeni i kakav pristup njegujete u radu s ljudima?
Andreina soba prostor je za profesionalce i rekreativce koji im omogućava da se bave sobom. Tu je program rekreativnog baleta, na koji sam jako ponosna -koliko znam moj studio ima najviše ljudi upisanih na rekreativni balet u Hrvatskoj. Tu su onda kondicioni treninzi, program prilagođen i plesačima i ljudima koji žele vježbati samo to, a koji žele biti u stanju visoke kondicije, pilates u kombinaciji s baletom na podu, power yoga (koja mi je nakon baleta preporodila tijelo). Cijeli moj studio ima briju na to da se baš radi pa je tako i cijela atmosfera red rad i disciplina uz puno smijeha.
Okružili ste se sa popriličnim brojem vrhunskih fotografa, jedan od kojih je i Tomislav Marić zbog čije ste fotografije ”borba s gravitacijom” završili na naslovnici njujorškog časopisa Dance Mogul. Koliko mislite da je to generalno važno za život plesača, dobra vizualna pokrivenost?
To je i priča kako smo Ema i ja dobile ime! Bilo je dosta ponuda za tu fotografiju, ali ponuda iz Dance Mogula je bila najzanimljivija. Pitali su mogu li staviti fotku na cover i napraviti neki intervju samnom na što sam rekla da bi bilo kul da pišu onda o Emi i meni zajedno. Tad su nas pitali koja smo kompanija, a nismo imale ime, osim –hm, Ema i Andrea? Onda smo odlučile smo napraviti anketu, da malo uključimo ljude i na kraju nam je ime – &m – dala je jedna djevojka iz Amsterdama – Valentina Lacmanović ! Kad smo smislile ime, pitala sam ih bi li mogli napisati nešto o našoj plesnoj sceni općenito pa je tako nastao cijeli broj tog časopisa posvećen hrvatskoj plesnoj sceni što mislim da je stvarno velika stvar za malu državu poput naše.
U svom radu ste dosta orijentirane na publike. Postoji li kod nas dovoljna količina gledateljstva koje bi moglo omogućiti samoodrživost plesne umjetnosti?
Od plesa se ne može živjeti. Točka. Većinom ljudi rade neki stabilniji posao preko dana, pa kad dobiju novce od grada naprave projekt. Ja sam odlučila voditi plesni studio. To je riskantno, ali sam to prihvatila da bih mogla živjeti život kakav volim. Potreban mi je trening svaki dan i da sam u tome u cijelosti, psihički i fizički da bih mogla producirati nešto kvalitetno i dobro.
Jako je teško opstati i održati se na sceni bez financijske pomoći od grada i države, ali želim reći da je moguće. Mi smo napravile dvije cjelovečernje predstave i uspjele ostati na pozitivnoj nuli. Može se, samo su ljudi lijeni i žele da im se sve servira. Mislim da bi se ples i umjetnost morali moći sami financirati, a ne samo ovisi o gradskim i državnim novcima. Da je to lako – nije! Ali vjerujem da je moguće.
Mislite da se to može promijeniti?
Od plesa ćemo moći živjeti kada se ljudi vrate u kazališta što znači da treba preodgojiti publiku, a to je proces, to se radi godinama. Dotada, radim jednostavniju predstavu na razini koncepta, a jaču na razini izvedbe, jer mislim da je publici dosta plaćanja karata i gledanja predstava nakon kojih se osjećaju kao da nisu ništa dobili. Da bi netko došao na moju predstavu mora znati da ja postojim, i moram ga nekako dobiti da dođe pogledati baš mene. Emi i meni se dogodilo tek na petnaestoj izvedbi Prison of Decisiona da nikog u publici nismo znale i to nam je bio veliki uspjeh.
Feedback nam je također bitan. Primjerice, kad smo odigrale premijeru Prisona, nekoliko ljudi komentiralo je kako im se ne sviđaju kostimi. Onda smo Ema i ja sjele i razgovarale i promijenile kostime. Da nisam imala sposobnost slušanja nekoga, ne bih dobila feedback prema kojem bih nešto promijenila na bolje.
Kako gledate na našu kulturno-umjetničku scenu i koji je vaš stav oko slučaja Zagrebačkog plesnog centra i pripajanja njihovog prostora Zagrebačkom kazalištu mladih?
S koje god da strane gledam, mi smo u moru i lagano tonemo. Mislim da je u startu krivo bio složen odnos grad – ZPC kao i taj ugovor između njih te da nije sve bilo definirano kako treba, ali za to ne krivim grad nego njih, jer ipak je to njima od velike važnosti, a gradu su oni samo jedan u nizu projekata. Ako nešto nije kako treba zašto to provoditi?
Mi Hrvati smo skloni tome da prihvaćamo ono što dobijemo makar nije idealno, samo da bi se radilo. Ja u to ne vjerujem i to znaju svi koji me poznaju. Ne razumijem koji je to ”hrvatski kriterij” . Za mene postoji lista od 1-10, to je katastrofa ili izvrsno, ili je ili nije – ono sve između poslagano je u neke druge kategorije. Meni je žao jer ne znam kako će priča završiti, a ljudi bi mogli izgubiti posao. S druge strane mi je drago da se neke stvari mijenjaju jer mislim da nečem što dobro ne posluje nema bolje stvari nego da se pojavi novi kadar koji će probati napraviti nešto bolje. Čini se da je ZPC pogriješio što nije išao u samoprofitabilnost što prije jer je to pogon jako velikih parametara i ako ne zarađuješ poštenu sumu novaca hladan pogon nije moguć, a kamoli aktivan pogon, a grad se definitvno ogradio i nije pomagao onoliko koliko se od njih očekivalo. A cijela ideja ZPC-a bila je da svi ti samostalni umjetnici imaju gdje raditi, u čemu i jest uspijevao. Podržao je puno mladih umjetnika, uključujući i Emu i mene i hvala im na tome. Da nije bilo ZPC-a možda ne bi niti bilo naše prve predstave. No kao da su radili neke greške u koracima u smislu biznisa. Što nije nužno njihova greška jer plesači i kulturnjaci kod nas ne vide koliko treba znanja iz posla u bavljenju kulturom. Međutim nisam niti ja ekspert pa sumnjam da bi itko od nas znao bolje.
Snježana Abramović bi mogla napraviti nešto što ZPC dosada nije, a to je odabrati dobre kolektore za program. Ako se to dogodi, a tečajevi se ostave, moglo bi sve ostati kako je samo bi se čelo koje bira što se tamo odvija bio netko drugi. Što je dobro jer mislim da bi pravo na ZPC trebali imati svi, na temelju svoje kvalitete rada i zasluga, a ne pojedinci na temelju odnosa sviđanja i ne sviđanja.
Mislim da je njihov najveći problem što nisu složni i da se mi kao plesači trebamo ujediniti. Jer plesna scena u Hrvatskoj nije samo suvremena plesna scena, tu su i brojni plesni studiji, a svi oni plaćaju svoj prostor, kao Ema i ja.
Što se tiče konkretnog prostora ZPC-a, kao arhitektica mogu reći da taj prostor nije dobar. Strop prokišnjava, na podu je beton, ventilacija je katastrofa, ulaz u prostor je crn… Nisam sigurna je li to pravi prostor za ovakav tip aktivnosti ili ga toliko želimo zadržati samo zato jer nemamo gdje.
Dosad ste u sklopu &m kompanije realizirale dvije uspješne predstave Prison of Decision, koju ste izvodile i u Laubi te Oh Sweet Something. Sudjelovale ste i u stvaranju videospotova za bendove Bang Bang,Tešku industriju, Josipu Lisac, Filipa Dizdara, radile modne editorijale. Koji su planovi za dalje?
Pripremamo novu predstavu i to u suradnji s jednom našom poznatom glumicom. Predstava još nema ime, ali inspirirana je događajima o kojima se nedavno pisano u New York Timesu. Naime, prije nekih tridesetak godina jedan je čovjek u Americi otvorio motel te je u stropu svake sobe izbušio rupu kako bi mogao promatrati ljude u sobama. Pokrenule smo temu voajerizma i napravile bismo predstavu sa nizom soba u kojima su različiti ljudi i različite situacije, svađa, diskusija, seks, mržnja, samoća. Meni je plan raditi još jednu dramsku predstavu fizičkog teatra, a imamo u planu pokrenuti i neke modne kampanje s modnim dizajnerima. Pokušavamo dospjeti na to reklamno tržište i objasniti hrvatskoj reklamnoj sceni da se plesači za to jako lijepo mogu koristiti jer smo facijalno jako ekspresivni, baratamo pokretima i imamo lijepa tijela. Najveći plan za sljedeću sezonu nam je proširiti plesni studio, naći novi, veći prostor koji ide u smjeru toga da napravimo plesnu kompaniju s više plesača, gdje će ujedno biti i tečajevi koje će nuditi članovi kompanije te napraviti cijeli administrativni sklop koji će biti kao mala mašina. Jednog dana, nadam se, državno odobrena privatna plesna škola sa domaćim i stranim plesnim pedagozima.
Danas su i najupornije mlade snage u ovoj zemlji na izmaku snaga, zapale u apatiju. Ne samo umjetnici, mladi ljudi općenito. Kako se pokrenuti, kako ponovno pronaći motivaciju?
Meni govore da sam ekstremna, ali ja mislim da nisam. Vani sam shvatila da ili radiš ili te pojedu. Da je to bolesno je i da je to tržište takvo da izgoriš, da, no dobra strana tog tržišta je što su svi primorani raditi.
Umjetnik mora imati taj jedan mehanizam samopokretanja, samomotivacije koji je potreban da bi ti opstao. Jer nitko te ne bude pokrenuo, moraš se pokrenuti sam. Sam si odgovoran za svoj uspjeh i svoju karijeru. Naravno da puno toga ovisi i o sreći, ali mislim da sreća prati hrabre. Ako sustavno radiš na nečem, doći će to, kad tad. Samo moraš stalno i kontinuirano djelovati u tom smjeru.
