Jelena Žnidarić, poznatija pod umjetničkim imenom Zsa Zsa sa dvadeset i dvije godine živi život svojih snova – prošle je godine snimila dva dueta, nominirana je za Porina za najbolju vokalnu suradnju, a Hrvatsku upravo posjećuje – u Ameriku se planira vratiti. „Tamo je sve moguće“, kaže, a djevojci poput nje koja, iako potječe iz malog mjesta, ima velike snove, potrebno je upravo to- mjesto gdje granica nema. O glazbi, onome što je pokreće da stvara, losanđelskom iskustvu, ali i o nedavnoj suradnji s Vannom razgovarali smo s mladom i energičnom pjevačicom koja na pozornici živi sebe.
Ljubav prema glazbi otkrili ste vrlo rano, s pet godina. Čime vas je glazba
očarala od samog početka da ste znali da je „to to“?
Rođena sam u glazbenoj obitelji, tako da je nekako bilo logično da ću voljeti glazbu. No nitko osim mene nije znao da će se to stvarno pretvoriti u nešto ozbiljno, u pravu ljubav. Odgovor za to je jednostavan: pustite na slušalice svoju najdražu pjesmu i sve će vam biti jasno. Taj feeling koji imate dok slušate tu pjesmu, ja imam svaki put kad pjevam. Čista meditacija!
Možete li ukratko opisati svoj glazbeni put?
S pet su me godina roditelji upisali na satove pjevanja i tada sam prvi put stala na pozornicu. Uživala sam u glazbi punim plućima, učila, igrala se, istraživala, nastupala. Sudjelovala sam na Izboru za dječju pjesmu Eurovizije 2006, a kasnije sam upisala i završila osnovnu glazbenu školu u Varaždinu. Nisam pretjerano bila zainteresirana za sviranje, koliko za pjevanje. Tako da sam odlučila završiti osnovnu i dalje krenuti pjevačkim stopama. Obožavala sam Christinu Aguileru i sanjala, kao što sanjam i dan danas, velike pozornice i publiku koja pjeva zajedno sa mnom. Adrenalin i toplina koja te ispuni su nezamjenjivi! Kad sam se preselila u Zagreb, upisala sam studij turizma, samo zato jer ga mogu povezati sa glazbom kroz organizaciju koncerata i raznih manifestacija. No u međuvremenu sam počela pjevati backove Lani, Bebeku, ponekad Ivani Kindl te je samo bilo pitanje vremena kada ću odlučiti potpuno se posvetiti glazbi, što se dogodilo prošle godine. Mislim da je nemoguće sjediti na dvije stolice, a da obje stvari radimo vrhunski. Prošla godina je zbilja godina koja mi je promijenila život.
Bili ste prateći vokal Lani Jurčević i Željku Bebeku. Kako je do te suradnje došlo i kako uopće izgleda posao pratećeg vokala?
S Lanom sam se upoznala preko Facebooka i ostale smo u kontaktu sve dok njoj nije zatrebao back vocal. Pošto sam kao klinka nastupala s dečkima iz njenog benda, nekako je bilo prirodno uklopiti se u tu ekipu i pravi pravcati gušt biti dio tih koncerata. Da mogu, radila bih to uvijek.
Bebek je došao spontano, zvali su me na zamjenu. Sjećam se da sam taj dan imala ispit na faksu. I bilo je pitanje izbora – ispit ili back up Bebeku? Pogodite koju sam odluku donijela.
Posao pratećeg vokala je divan. Učiš od pravih profesionalaca, imaš priliku vidjeti cijeli estradni svijet u pravom svjetlu te primiti hrpetinu energije na pozornici, sličnu kakvu dobiva i lead vokal, a opet je puno opuštenije. Obožavam to raditi i te četiri godine koliko sam pjevala backove nikad ne bih mijenjala. Ponovila bih sve opet jer sam naučila puno. Sad mi je pozornica kao dnevna soba.
Sudjelovali ste na X Factoru Adria 2015. Je li vam pojavljivanje u tom showu otvorilo neka vrata i kako god nas izgleda probijanje na scenu za mlade glazbenike, koliko je to teško?
Nije mi otvorilo nešto puno vrata, bar ne onoliko koliko svi očekuju. No bilo je svojevrstan korak u nepoznato i u solo vode. Moj je cilj bio predstaviti se publici, čuti mišljenje profesionalaca i vidjeti kako glazbeni svijet diše s te strane. Srela sam predivne ljude s kojima sam prijateljica i dan danas i voljela bih jednog dana snimiti nešto s njima. Jedno od ljepših iskustava je bilo ono kada mi je Aleksandra Kovač, članica žirija ponudila pjesmu koju smo kasnije i snimile u Beogradu. Pjesma se zove “Živa sam” i njen naslov je svojevrstna himna za sve što mi se dešava u životu. Ako nešto krene po zlu uvijek se dobro našalimo i rečenicu završimo sa #ŽivaSam.
Probijanje na našu scenu je poprilično komplicirano što je žalosno jer imamo puno vrhunskih pjevača i kantautora koji rade i strpljivo čekaju svojih pet minuta. Ipak, ta velika ulazna vrata kod nas kao da su zaključana za sve nove. Ne znam zašto je tome tako. Poprilično smo konzervativni i nismo otvoreni prema novome. No nekako se to zadnjih godinu dana počelo mijenjati i to me čini jako sretnom. Vjerujem da će za dvije tri godine puno toga biti drugačije.
Odrasla sam u Pušćinama, selu pokraj Varaždina gdje je još čudnije bilo imati velike snove. No uvijek sam bila okružena ljudima koji razumiju, podržavaju i vesele se zajedno sa mnom. Jako sam sretna zbog toga i oblije me ponos kad vidim da je sve moguće ako dovoljno radiš i želiš. Sretna što mogu biti primjer i motivacija drugim ljudima koji možda sanjaju veliko, ali se boje živjeti svoje snove.
Naravno, ponekad sam načula negativne stvari, ali sam ih naučila ignorirati i okružiti se pravim prijateljima, tako da te priče nikad nisu pretjerano dopirale do mene. Uvijek su postojali skeptici, ali ima jedan stih koji me vodi kroz svaki dan: Who You wanna be is only up to YOU!
Možete li navesti tri pjesme koje su obilježile vaš glazbeni ukus i odredile vas kao glazbenicu?
Christina Aguilera – The Voice Within, Tori Kelly – Paper Hearts, a treća je promjenjiva, ovisna o raspoloženju. Na taj način pišem i pjesme, ukus se razvija kroz vrijeme. Trenutno sam u fazi Ann Marie – Heavy.
Volim iskrene tekstove i lijepe, slušne melodije i emociju.
Suradnja s Damirom Kedžom na nagrađivanoj pjesmi „Sve u meni se budi“ donijela vam je veliki uspjeh i upoznala širu javnost s vašim radom. Pjesma je proglašena najslušanijom pjesmom na hrvatskim radio postajama, a nominirani ste i za nagradu publike Cesaricu. Što mislite koji je razlog za toliki uspjeh pjesme?
„Sve u meni se budi“ jedna je od najljepših stvari koja mi se desila u životu. Ne samo zbog uspjeha koji je doživjela, već zbog ljudi koje mi je donijela u život. Sve je promijenila. Mislim da je razlog za uspjeh samo jedan-uz to da je pjesma vrhunska, jer Ante Pecotić samo to i zna- u nju su utkane iskrene emocije. U svaku notu i riječ i to publika osjeti. Isto kao što smo i mi osjetili u studiju. To je jedini pravi recept.
Nedavno ste snimili pjesmu „Tragom tvojih tragova“ s Vannom. Kako je do te suradnje došlo i kako je bilo pjevati bok uz bok s hrvatskom glazbenom divom?
Ostvarenje dječjeg sna! Vanna je jedan od mojih najvećih pjevačkih uzora i sve svoje nastupe sam odradila pjevajući njene pjesme, kada je bilo potrebno izvoditi hrvatske pjesme. Velika čast i još uvijek nevjerojatna pomisao na to da sada imam duet s njom. Vanna je divna, prava diva i dobro zna što želi i što radi, a meni ne preostaje ništa drugo nego upijati. Do dueta je došlo spontano. Ja sam snimila demo verziju pjesme, a kad ju je Vanna čula, odlučila je da je ovo pjesma koja mora biti otpjevana od obje strane.
potrebno imati i zadržati da bi se uspjelo u toj profesiji?
Mene pokreće ljubav prema glazbi i potreba da svoje emocije izrazim kroz melodiju. Na riječima nisam toliko dobra, a pjesma govori više nego riječi. I to na svim jezicima. Time se vodim i nadam se da nikada neću zanemariti i zaboraviti zašto to radim. Trenutak kada vidim da se netko pronađe u tome što pjevam i ako mu mogu uljepšati ili olakšati trenutak, svojim glasom doprijeti do ušiju koja možda ne žele slušati riječi- ja sam najsretnija osoba na svijetu i moja je misija ispunjena.
Mislim da je glazba kao profesija ipak kompliciranija od samog pjevanja. Ljudi misle “pa ti samo pjevaš”. No to nije tako. Iza svega toga stoji puno rada, truda i odricanja. Baš kao iza svakog drugog posla. To je poziv – ako se ne radi iskreno onda ne valja. Ali i svojevrstan business – and there’s no business like showbusiness! Tu vrijede druga pravila, nepredvidiva. No prihvaćam to kao izazov. Osim o glazbi, od tate sam puno slušala i o businessu, pa mi je zanimljivo njegove primjere promatrati kroz nešto što oduvijek želim raditi.
U Los Angeles sam otišla na mjesec dana da izvidim situaciju, opipam tlo i osjetim energiju tog grada. Oduvijek sam htjela živjeti tamo i stvarati glazbu. Tamo je samo nebo granica! Ruke su mi slobodne i stilski glazbu mogu oblikovati kako good hoću. Tijekom boravka sam napisala sedam pjesama, posjetila neke diskografske kuće, pričala sa raznim ljudima iz showbusinessa, upoznala neke glazbenike poput Demi Lovato, Chainsmokersa, curku iz The Fifth Harmony, CheatCodes. Snimala sam u sobi do Alicie Keys – mislim da vam to dovoljno govori zašto želim živjeti baš tamo. Ne lovim svjetsku slavu, samo idem za onim što osjećam i što sam oduvijek željela. Pjevati i imati priliku iskusiti to na mjestu gdje je sve moguće.
Planiram se vratiti opet, trenutno biram datum, ali sigurno kroz par mjeseci.
Kakav je život u Americi, je li se teško prilagoditi? Koje su razlike u odnosu na nas i što to Amerika nudi, za razliku od Hrvatske?
Amerika je jako ubrzana! Treba se naviknuti na to. Ja sam jako hiperaktivna, ali istovremeno chill osoba pa mi ponekad treba mir kojeg je tamo teško naći. No opet, raznolikost svega, hrane, glazbe, kulture, prirode – to je nešto nevjerojatno i meni jako privlačno. Nije Amerika zemlja snova, tamo se teško radi. Nije sve kao na filmu. Naša Hrvatska je predivna, mi nismo ni svjesni što imamo. No lijepo je kad tad otići vani i upoznati svijet. Vratiti se doma sa spoznajom da je doma ipak najljepše, bez obzira na sva događanja koja i nisu tako pozitivna.
Biste li rekli da ste na putu na kojem trebate biti i koji su vam sljedeći koraci i želje?
Definitivno! Živim svoje snove, a znam da je ovo tek početak. Veselim se novim izazovima i budućnosti. Uskoro izlazi nova pjesma u suradnji sa Antom Pecotićem i Shallom, a nakon toga nadam se i kantautorski EP na engleskom. 2018. je tek počela.