U ovom našem društvu koje voli marginalizirati, koje često ima tendenciju osuđivati prije nego razumjeti sve što je drugačije i nije poznato, a toga je puno, jer mala smo zemlja, pronađu se osobe koje svojom energijom i djelovanjem nadmaše svo to negativno i uništavalačko. Ljudi koji pomiču i vlastite granice kako bi nam otvorili prozore u svjetove i živote koje ne poznajemo ili koje smo zaboravili, a ne bismo smjeli. Nataša Popović, osnivačica i direktorica Festivala tolerancije jedna je od tih ljudi. Zajedno s Brankom Lustigom kao počasnim predsjednikom već jedanaestu godinu za redom organizira 8. travnja u zagrebačkom kinu Europa festival sa intencijom i programom prijeko potrebnom našem društvu – osim filmova, tu su još i tribine, diskusije, izložbe, koncerti, a sav je program besplatan i traje do 14. travnja. S Natašom Popović razgovarali smo o tome kako je uopće započela cijela priča s Festivalom, što je sve naučila radeći sa Brankom Lustigom, ali i kako komentira trenutna zbivanja i porast profašističkih tendencija te nasilja među mladima. Kakvu ulogu edukacija i Festival tolerancije imaju u svemu tome, saznajte u nastavku.

Na filmskom programu koji će se odvijati u kinu Europa te kinu Tuškanac u Zagrebu naći će se oko šezdesetak naslova. Igranih, dokumentarnih, kratkog i dugog metra, animiniranih. Što nikako ne smijemo propustiti?

Vjerujte mi da treba svatko od posjetitelja nabaviti letak i pročitati jer za svakog ima ponešto. Sve teme su zastupljene, od onih društveno aktualnih, preko problema s kojima se susrećemo do lijepih stvari. Sve smo to pokušali objediniti na jedanaestom izdanju Festivala tolerancije.

Predavanje Branka Lustiga za mlade

Edukacijska jutra posebno su zanimljiv obrazovni program Festivala koji traje cijele godine i kroz kojega je prošlo jako puno učenika i studenata. Možete li nam objasniti kako je došlo do osnivanja programa i na koji način funkcionira?

Edukacijska jutra program je koji smo pokrenuli 2009. godine želeći dovesti Stevena Spielberga u Zagreb. Bili smo vrlo blizu toga, ali nešto se iskompliciralo i u tom trenutku nam se dogodila lijepa stvar jer smo ih morali napravili. Onda sam ja pitala Branka, rekla mu „Vi ste preživjeli Holokaust, nema nitko bolji, nitko elokventniji tko može mladima pričati o tome što to znači biti dječak sa 11 godina u koncentracijskom kampu, što znači preživjeti sve to i što znači cijeli ovaj uspjeh koji ste kroz život ostvarili. Većina filmova koje ste snimali su bili posvećeni Holokaustu, većina tih filmova je nagrađivana“. Treba učiti na primjerima i treba znati što se stvarno događalo.

Tko se i kako može prijaviti na Edukacijska jutra?

Prijavljuju se škole i ono što moram reći, a oko čega smo izuzetno sretni jest to što je za jedanaesti Festival program za Branka Lustiga bio gotovo popunjen prije nego što je poziv školama bio uopće poslan. Škole su nas nekoliko tjedana unaprijed molile rezervaciju za svoje učenike. Očito interes za takav tip programa postoji. Više od 25.000 mladih iz cijele regije je prošlo kroz program Edukacijskih jutara. Nije samo Branko bio svjedokom strahota Holokausta, bio je to i Oleg Mandić iz Rijeke, bili su svjedoci iz Beograda, znanstvenici, doktori znanosti iz cijelog svijeta dolaze i drže predavanje. Mirko Ilić je držao predavanje o simbolima mržnje u pet navrata u Zagrebu i njegovo predavanje i izložbu antimasonskih plakata uspjeli smo održati više od dvadeset puta. Jako je puno tu uspjeha i rada.

Edukacijska jutra nisu dakle ograničena samo na Zagreb?

Da, Festival je izazvao široki interes. S radošću smo prihvaćali pozive drugih ljudi i drugih zemalja, međutim se pokazalo kako se svi vole pohvaliti, ali financijski nitko ne može osigurati potrebna sredstva, a mi iz Zagreba nismo u mogućnosti osigurati sredstva za sva ta silna putovanja, jedva ih osiguravamo za Zagreb. No s obzirom da se osniva ustanova s Gradom Zagrebom vjerujemo da to može ići dalje u tom smjeru.

Nataša Popović i Branko Lustig

Na pressici ste spomenuli osnivanje Osnivanje centra za promicanje tolerancije i i očuvanje sjećanja na Holokaust. O čemu se točno radi?

Zahvaljujući gradonačelniku, građanima grada Zagreba, učenicima, profesorima, publici koja prati programe jer, Festival traje sedam dana programa, a udruga radi na njemu kroz cijelu godinu, jednoglasno je na pedesetoj skupštini izglasano da se osnuje Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na Holokaust. Osnivači su Grad Zagreb i udruga Festival suvremenog židovskog filma. Svi programi koje udruga provodi provodit će se u suradnji i s ustanovom i isto tako ima faza programa koju će sada biti puno jednostavnije organizirati kroz tu ustanovu.

Od svojih početaka jasno je da je film snažan medij, usudila bih se reći i najjači. Mislite li da je naš obrazovni sistem prepoznao i dovoljno koristi efikasnost filma kao medija u prenošenju znanja?

Pa zašto smo stavili film? Da djecu i mlade uvučemo u priču. Glavni akteri naših filmova iz tog programa su uglavnom njihovih godina, što znači da doživljavaju određenu katarzu i kada im onda preživjeli, koji su imali jedanaest, dvanaest godina kad se sve to događalo svjedoče da se to doista događalo i što se i na koji način događalo onda oni počnu dolaziti i govoriti da se ispričavaju, ali da su dosada mislila da je to nekakav SF. Većini ljudi holokaust izgleda nestvarno, ali je jako važno da znamo što je to holokaust.

Branko Lustig s mladim posjetiteljima Festivala

Koliko je hrvatska kinematografija prisutna na Festivalu?

Pa nažalost vrlo malo. Domaći autori ne prepoznaju važnost Festivala. Moram napomenuti da jako puno upita dobivamo od drugih svjetskih festivala koji prate naš program i traže nas za kontakte za određene filmove. Tako da se nadam da ćemo negdje do petnaestog festivala imati i nekakav hrvatski dio koji se bavi pitanjem tolerancije i holokausta.
Prvih nekoliko godina birali su se filmovi isključivo s temom holokausta, danas su to filmovi koji govore o različitosti, koji se bave aktualnim društvenim temama, filmovi koji mijenjaju.

Koji su kriteriji za odabir naslova koji ulaze u program?

Jako teški. Film mora govoriti o toleranciji ili netoleranciji. Drugi kriterij je da nije prikazivan u Zagrebu. A treći i najteži kriterij jest da prođe selekciju Branka Lustiga. Mislim da nijedan festival nema tako visoke kriterije kao mi.

Kakva je struktura publike koja posjećuje festival?

Prvu godinu je na Festivalu publika bila vrlo raznolika i tada je Branko bio VIP gost koji je otvorio Festival. A druge godine smo počeli uvoditi malo ozbiljnije filmove i nekako tematski se usmjeravati prema holokaustu i nekako izgubili mlađu populaciju. Onda kad su počeli prepoznavati da je to kvalitetan program, bez obzira što govori o holokaustu počeli smo uvoditi druge nepravde koje su nam se činile vrlo slične holokaustu kao strahote koje su bile Darfuru, Ruandi, to su bile aktualne teme u to vrijeme. Onda nam je publika sama došla i rekla da mi više uopće nismo Festival židovskog filma nego da smo postali festival tolerancije. Na taj način se zapravo Festival razvio u tom smjeru.

Uz filmove tu su i tribine i diskusije. Za oko nam je zapela tribina koja će se održati 12.4. pod nazivom „Mladi i (ne)tolerancija: nasilje i diskriminacija u školskim klupama i kako ih prevladati“. Koje je vaše mišljenje o tome, radi li se kod nas dovoljno na prevenciji nasilja odnosno razvijanju tolerancije prema drugačijem?

Mislim da ne, mislim da je to sve šminka da možemo pokazati da nešto radimo. Sustavno i usmjereno se apsolutno ništa konkretno ne radi. Rade nevladine udruge, rade koliko mogu s obzirom na sredstva koja imaju no ja mislim da bi to trebalo biti unutar školskih kurikuluma, unutar školskih aktivnosti, da su to stvari koje se jednostavno ne mogu odrađivati sa strane.

Na koji način, kojim aktivnostima bi se na tome moglo raditi unutar obrazovnog sustava?

Vrlo jednostavno. Ministarstvo obrazovanja odredi deset udruga koje su najbolje u tome, kaže da kroz šest mjeseci želi da se obuhvati toliko i toliko škola, one ulaze u taj program. Udruge provode programe koje već dugi niz godina provode. Vrlo je jednostavno, nije skupo i jako je veliki efekt.

Složit ćemo se da je obrazovanje jedan od ključnih faktora u prevenciji nasilja i diskriminacije bilo kakvog tipa. Na koji način biste vi opisali objasnili važnost i ulogu obrazovanja?

Najvažnija je edukacija. Kad smo se rodili, nitko od nas ništa nije znao. Jedino što smo znali je disati i otvoriti oči. Učili smo hodati, učili smo govoriti. Mislim da od tih prvih dana do zadnjih jednostavno cijeli život moramo učiti. A edukacija i obrazovanje su preslika cijelog društva. Ako pogledate skandinavske zemlje koje imaju potpuno drugačiji sistem edukacije i školskog obrazovanja od našeg, koliki je njihov postotak uspješnosti mladih ljudi. Mislim da je svima jasno kad se podvuče crta.

Fokus festivala je na toleranciji. Kako gledate na njegovu ulogu danas s obzirom na porast profašističkih tendencija i raznih diskriminatornih praksi u zadnje vrijeme, kao i nasilja među mladima? Koliko se njime može postići u smislu sprečavanja takvog tipa nazadovanja u društvu?

Kroz cijeli program tijekom deset godina je prošlo oko 120 tisuća posjetitelja. Što je jako veliki broj i čovjek bi očekivao da se u društvu stvari ipak malo promjene, međutim žalosti činjenica da je ovakav tip programa puno potrebniji i da bi se zapravo trebao organizirati svaki dan. Ono što mi se čini jako loše u hrvatskom društvu je da su lijevi lijevo, desni desno i da nitko nikog ne poštuje i nitko nikog ne sluša. Festival tolerancije, bez obzira na privatne stavove ljudi koji ga rade, a koji su različiti, postaje platforma gdje se svima mora omogućiti dijalog. Moramo učiti slušati, moramo učiti na koji način komunicirati i moramo nekako iznjedriti najbolje za zajednicu. Nisu stvari osobnog interesa nego je pitanje što je najbolje za našu budućnost, naše mlade i da ta zajednica, Hrvatska za koju svi želimo da opstane, zaista i opstane.

Puno se na pressici govorilo o financijama i problemima s istim. Kakva je financijska struktura Festivala?

Negdje oko 180 do 200 tisuća eura, zavisi od broja gostija. To je recimo u prosjeku za trošak festivala. 700 tisuća kuna dodjeljuje Grad, 20 tisuća kuna dodjeljuje Ministarstvo kulture. Državne institucije vrlo slabo podupiru Festival, Edukacijska jutra podupire Ministarstvo obrazovanja sa sve manjim iznosima, a prije dvije godine su čak htjeli zaustaviti financiranje. Fondovi nam tu dosta pomažu i to ne samo europski. Dobili smo jedan zanimljiv mediteranski euro fond koji ima sjedište u Egiptu, to je Anna Lindh fundacija. Mislim da su to važni primjeri za istaknuti i odnosu na to koliko naši to ne prepoznaju.

Predavanje Mirka Ilića o simbolima mržnje

Da se vratimo malo unazad, točnije 11 godina. Što vas je potaknulo da pokrenete tada Festival suvremenog židovskog filma, danas Festival tolerancije?

Ja to ne smijem ispričati, možda za jedno dvadeset godina kroz knjigu ili tako nešto. Potaknula me Vesna Domany Hardy koja je moja draga prijateljica iz Londona, gospođa od nekakvih sedamdeset plus godina koja je godinama posjećivala Jewish Film Festival u Londonu i detektirala da na području Balkana ne postoji festival židovskog filma. Ona je došla u moj ured, ja sam tada bila direktorica u jednoj marketinškoj agenciji i počela mi je pričati kako Jewish Film Festival iz Londona traži nekog partnera kako bi mogli pomoći pokrenuti i tu takav tip festivala. Meni se to činilo jako zanimljivo, a Vesna je bila tužna da toga nema u Zagrebu. Jako mi je bila draga i mislila sam, ako će je to razveseliti i da bi se time židovska zajednica mogla početi otvarati prema javnosti, da je to dobra stvar. Došla sam doma, napravila okvirni budžet, rekla mami da bi se vjerojatno za deset tisuća eura mogao napraviti takav festival i zamolila je da digne kredit. Mama se nasmijala i rekla da nisam normalna, ali je ipak digla kredit.

Branko Lustig prvo je izdanje festivala 2007. godine započeo kao gost, a završio kao počasni predsjednik. Kakav je osjećaj bio dobiti Branka Lustiga kao sastavni dio festivalske priče i koliko vrata mislite da vam je to otvorilo?

Sva vrata. Moram reći da smo nas dvoje zaista partneri i sve što radimo, radimo zajedno. Ja znam što je njemu važno, a igrom slučaja je to i meni važno i ja doista želim da Branko na ovom festivalu bude taj jedan pečat. On ima najveće iskustvo u filmskom programu, najveće iskustvo iz koncentracijskih kampova, dakle sve što Festival radi, što je njegov sukus Branko ima u sebi. Kad sam 2007. čula da je Branko Lustig u Zagrebu poslala sam mu jedno pismo, nisam ga poznavala dotad i to je bilo kao u seriji – „Halo, ovdje Branko Lustig, ja ću doći“. Nakon što je u sva tri dana festivala pogledao sve filmove čestitao mi je i rekao da je to fantastično. Pitao me koliko me je koštalo, ja sam rekla 10 tisuća eura i puno volontera. Pitala sam ga, „Gledajte gospon Lustig biste li postali počasni predsjednik našeg festivala, to je jako važno za njegovu budućnost“, a on me pogledao i rekao, „Znaš kaj mala, na kaj me to obavezuje?“. Ja sam rekla, „Pa kaj god hoćete, možete biti filmski selektor, samo ime koje će to voditi, kako god imate vremena i želje“. On je rekao, „Hoću, ali želim biti aktivni predsjednik“ i tako je krenulo, deset godina akademije Branka Lustiga.

To je zapravo moje sljedeće pitanje. Koje su najvažnije lekcije koje ste naučili od Branka Lustiga?

Produkcija, produkcija, sve provjeriti u svakom trenutku imati kontrolu, četiri puta provjeriti. Znači ako je tako u Americi u Hrvatskoj je tako vjerojatno puta deset. I to je živa istina. Moram reći da prvih nekoliko godina, kad smo skupa gledali filmove u kinu, toliko me je znao stiskati za ruku da je bila potpuno plava jer tehničke stvari nisu štimale. Onda je došao naš Luka Rinčić koji se brine danas o tehnici. Našli smo jako dobre suradnike i danas više nemamo takvih problema. Vrlo trnovit put Akademije Branka Lustiga.

Festival tolerancije, kako stoji na stranicama, prikazuje „filmove uz koje postajemo bolji ljudi“. Možete li izdvojiti neke filmove nakon kojih vi više niste bili isti, koji su promijenili vašu perspektivu?

Jako ih je, jako puno. Otpočetka, filmovi koje stavljamo na program su tamo stavljeni smisleno. Obično festivali imaju filmske pakete, mi to nemamo. Jedan od najdrastičnijih filmova koje sam vidjela, film koji je snimio Hitchcock kada je ušao u Auschwitz. To su dokumentarni materijali koji su se čuvali u britanskom povijesnom muzeju i nisu mogli izaći vani. Nakon sedamdeset godina se arhiv otvorio i napravio se film i to je najgore što sam vidjela. Kad čovjek to pogleda onda zapravo shvati što radi i zašto to treba raditi.

Za kraj, tko bi trebao doći na ovogodišnje izdanje Festivala?

Ovaj festival se radi isključivo radi publike. Svi ti programi su stvarno kvalitetni, nijedan nije bez razloga i mi ne radimo Festival da popunimo progam, radimo Festival za našu publiku, za naše ljude i želimo da sudjeluju na diskusijama, da se čuje mišljenje malog čovjeka u javnosti. Svi programi su besplatni, a mislim da boljeg poziva za filmski program, od toga da ga je izabrao Branko Lustig, nema.

Podijeli objavu

Nema komentara

Ostavi odgovor