Osim specifičnog stila pisanja i zavidne mogućnosti transformacije koju je pokazala u showu „Tvoje lice zvuči poznato“, Andrea Andrassy žena je koja u sebi krije mnogo talenata. Od stand-up komičarke, radijske voditeljice do autorice jedne od najpopularnijih naših kolumni „Dnevnik gradske cure“ koju piše za Index.hr, Andrea Andrassy na vlastitom je primjeru pokazala kako se može sve što se želi, čak i i kad ti drugi kažu da ne možeš. Upravo zbog toga, na početku nove godine, za sve one koji se teško pronalaze u zadanim okvirima života koji im se servira razgovarali smo s Andreom Andrassy o tome kako otkriti i izboriti život po svojoj mjeri i napokon zavoljeti ponedjeljak.
Kao mala niste znali što želite, ali ste znali što ne želite. Osmosatno uredsko radno vrijeme, nešto što vam je gotovo pa bilo zagarantirano nakon završenog Ekonomskog fakulteta. Onda je došao stand-up, radio i kolumna na Indexu. Kako baš ti poslovi, jesu li oni pronašli vas ili vi njih?
Stand-up sam pronašla sama. Gledala sam nastup Ivana Šarića i pomislila: ”Ja želim raditi isto to!” Prijavila sam se na večer otvorenog mikrofona, pobijedila i tako je sve krenulo. Ubrzo je slijedio radio koji je pronašao mene baš na jednom stand-up nastupu, a kolumna na Indexu je došla nešto kasnije.
Bili ste jedna od govornica na TEDx konferenciji 2015-e godine i tamo ste izjavili kako ste odmalena imali strast prema inaćenju. Je li inat dovoljan da bismo krojili život po svojoj mjeri?
Naravno da nije, iza svega što radim stoji jako puno truda, rada i svakodnevnog učenja. Inat je dobar alat u situacijama kad ti netko kaže da nešto ne možeš, ali rad je ključan. Moj laptop je uvijek uz mene, čak i na godišnjem, a i društvene mreže (poglavito Facebook) koristim za unapređenje onoga što radim – navečer većinom gledam razne webinare, čitam istraživanja i nastojim naučiti nešto novo. Inat funkcionira kratkoročno, za krojenje života po svojoj mjeri treba još par stvari.
Nemate striktno radno vrijeme, no ipak vam je svaki dan prepun obveza. Kako izgleda prosječan dan Andree Andrassy?
Ovisi o periodu. Kad imam snimanja, radim prije i poslije njih i naravno u pauzama – laptop je uvijek moj najbolji prijatelj. Kad sam doma, nastojim biti maksimalno učinkovita i odraditi što više stvari u što kraćem roku kako bih imala vremena za opuštanje. Najdraže mi je raditi kad sam kod frizera – to je često period praznog hoda, a ja ga pretvorim u period učinkovitosti. Većinom se dan sastoji od nekoliko sastanaka, puno tipkanja i filma ili serije za nagradu. Na tome inzistiram, ne možeš biti rob svog posla, ma koliko ga volio.
Za Index.hr počeli ste pisati volonterski, javili ste se uredniku i jednostavno rekli da želite pisati. Odakle se javio poriv za pisanjem i o čemu ste pisali u svojim prvim tekstovima?
Nisam imala poriv za pisanjem, imala sam poriv postati dio kolektiva Indexa jer mi se to činilo zanimljivim mjestom za stjecanje novih iskustava. Na početku sam obrađivala lifestyle teme, a kolumna je nastala tek godinu kasnije na nagovor urednice.
Kad su vam ponudili da pišete kolumnu na Indexu, bilo vas je strah hoćete li moći pronaći temu zanimljivu vama i drugima svaki tjedan no u tome uspijevate već godinama. Kako odabirete teme o kojima pišete, imate li neke napomene od strane uredništva ili imate potpunu slobodu u biranju tema?
Teme najčešće dolaze same od sebe jer pratim aktualna zbivanja, a posao na radiju me tjerao da o takvim stvarima pričam svaki dan pa mi je to ostalo u krvi. Ponekad ne znam o čemu bih pisala, a u tom slučaju jednostavno pišem nešto što mi padne na pamet i što nije nužno pretjerano aktualno. Svaki tekst pokušavam učiniti zanimljivim štivom, bilo da je ton humorističan ili ozbiljan. Želim da čitatelj osjeti nešto dok čita moje kolumne. Uredništvo mi ne sugerira o čemu da pišem, sve biram sama – naravno, da se ne slažu s odabirom teme, sigurno bi reagirali.
Imate više od sto četrdeset tisuća pratitelja na Facebooku, vaša je knjiga Dnevnik gradske cure u kojoj su objedinjene vaše najbolje kolumne rasprodana u nekoliko naklada. Za hrvatske pojmove to je popriličan uspjeh. Što mislite da je ključ vaše popularnosti, zašto vas ljudi čitaju i prate?
Uvijek je nezahvalno govoriti o temama koje podrazumijevaju određenu dozu samohvale, ali znam ono što mi ljudi govore – čitaju me jer imaju osjećaj da sjede sa mnom na kavi. Moj stil pisanja je takav – nisam jedna od onih koji slijepo slijede pravopis i gramatiku (iako ih jako dobro poznajem), želim pisati onako kako ljudi razgovaraju s frendovima na kavi. Nekima se to ne sviđa, ali srećom, to i je značajka bilo kakvog kreativnog izražavanja.
Prvo kolumna, a onda i knjiga. Vaš je put sličan onom Carrienom u poznatoj seriji Seks i grad, s kojom vas često i uspoređuju. Carrie je pak mogla poprilično dobro živjeti od pisanja, no koliko je isplativo baviti se pisanjem danas, i to u Hrvatskoj?
Ja uz pisanje kolumne radim još 4 posla, između ostalog zato što to želim. “Dobro živjeti” je jako subjektivna situacija – netko može odlično živjeti s par tisuća kuna, neki loše žive i s milijunima. Po meni Carrie Bradshaw ne živi dobro – robuje modi i troši novac koji nema na cipele čak i kad joj je stanarina upitna, puno vremena provodi u beskorisnom tračanju, jako malo putuje i navikla je histerizirati kad se muškarac ne ponaša kako ona želi. To je poprilično čudan život. Ja se nikad ne bih htjela baviti isključivo pisanjem, paše mi biti u puno jačem pogonu.
Koje poslove radite uz pisanje kolumne?
Radim kao copywriter za brojne klijente, kao community manager, prevoditelj za jednu slovensku firmu, kao voditeljica evenata, a uskoro počinjem i predavati na Otvorenom učilištu Algebra.
Kako se i kada dogodio klik sa stand-up komedijom?
Dugo sam pripadala klubu ljudi koji su tvrdili da hrvatski stand-up nikako ne može biti smiješan, no to se promijenilo kad sam otišla pogledati one man show Ivana Šarića. Tad sam shvatila da hrvatski jezik nije barijera i da stand-up itekako može zvučati jednako dobro kao i onaj na engleskom, a tri tjedna kasnije sam se i sama otisnula na to pomalo čudno putovanje.
Bili ste u Londonu, potpisali ugovor s jednom od najjačih britanskih komičarskih agencija. Kakvo je to iskustvo bilo?
Engleska je divno mjesto za stand-up jer je to tamo već jako uhodana priča. Imala sam mini turneju po Engleskoj, upoznala jako puno ljudi i obećala da ću se čim prije vratiti. Tamo je komičarima minimum da nastupaju 6 puta tjedno – kod nas su dva nastupa u tjednu već uspjeh.
Rekli ste da je teže da vas ozbiljno shvate ako ste žena u stand-up-u i pritom niste muškobanjasta. Zašto je tome tako i je li to tako samo kod nas ili i vani?
Osobno iskustvo me naučilo da pojedinci iz publike jednostavno ne vjeruju da žena može biti smiješna, a ako još k tome ima dugu kosu i našminkana je, za njih je to gotova stvar. Naravno, to su pojedinci, ali često su negativni pojedinci glasniji od pozitivne mase, a to može jako utjecati na nastup. Vani je to drugačije – dok kod nas još uvijek postoji svojevrsna reakcija iz publike kad se žena popne na pozornicu, tamo toga nema – žena, muškarac, potpuno je svejedno, očekivanja su ista. Naravno, veliku ulogu tu igra i samopouzdanje – meni bi sad bilo potpuno svejedno ako netko iz publike samo na temelju mog spola misli da nisam smiješna, ali kad tek počinješ, to te može dosta omesti.
Biste li radije živjeli u inozemstvu ili ovdje? Odnosno, bi li osoba s vašim raznolikim afinitetima imala bolje uvjete i veće poštovanje vani negoli ovdje?
Teško je govoriti o takvim stvarima – na primjer, da imam četverostruko rasprodanu knjigu vani, vjerojatno bih mogla živjeti isključivo od pisanja i to jako, jako dobro. Međutim, vani je puno veća konkurencija i pitanje je bi li se moja knjiga istaknula u moru drugih. Takve su stvari uvijek predmet vaganja, a moja vaga trenutno naginje u Hrvatsku. Vani bi ionako morala sve ispočetka, nikog nije briga za neku malu iz Hrvatske koja ima knjigu.
Pisanje i izvedbe, kolumne i stand-up te radijski posao, koji vam je medij draži, u kojem osjećate da se bolje možete izraziti?
Najbolje se snalazim u pisanju – to je posao koji ti omogućava da sjediš doma u pidžami, piješ vruću čokoladu i radiš. Sve ostalo zahtijeva da izađeš iz kuće, a ponekad je baš lijepo ostati doma.
Koja biste tri savjeta dali ljudima poput vas, koji se ne pronalaze u okvirima koji im se serviraju, koji znaju da nešto imaju za dati svijetu, ali nisu sasvim sigurni u kakvom točnu formatu?
Uf, teško pitanje. Prvo – ne slušajte druge koji vam govore da vaša ideja nije smislena. Ponekad stvarno nije, ali puno je češće stvar u tome da ju ti neki drugi jednostavno nemaju hrabrosti iskušati. Drugo – učite, stalno. Internet je prepun znanja kojima možete napuniti mozak, nemojte ga trošiti na Candy crush sagu i videe ljudi koji padaju po ledu pa je smiješno. Treće – svi griješimo. Razlika između uspješnih ljudi i onih neuspješnih je u tome što ovi prvi ne odustanu nakon prvog poraza.
Okruženi smo ljudima koji mrze ponedjeljak ili nam se priče o takvim ljudima češće serviraju negoli one o ljudima poput vas samih, koja volite ponedjeljak i svoj posao. Je li to baš tako, kakav je omjer ljudi koji vole ponedjeljak i svoj posao, kao i vi, i onih koji ga mrze?
Nemam pojma, ne bavim se omjerima. Pretpostavljam da je više onih koji ne vole ponedjeljak, ali vjerujem da je to samo zato što koriste ponedjeljak na krivi način.
Što je potrebno napraviti da zavolimo ponedjeljak?
Resetirati vlastiti hard disk. Kada bi svi uložili polovicu energije koju troše na “hejt” ponedjeljka i usmjerili ju prema dobrim stvarima, tipa sreću zbog utorka, bilo bi im puno lakše. Nije stvar u ponedjeljku – stvar je u tebi.