Jedna od najzaposlenijih hrvatskih filmskih i kazališnih glumica, koja je prošle sezone postala dio stalnog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu nosi jednu od glavnih uloga u novoj predstavi tog teatra Ljudi od voska kojom se zaključila jedna, a otvorila nova kalendarska i kazališna godina. Ksenija Marinković, koju mnogi nazivaju i hrvatskom Meryl Streep bez sumnje je jedno od najvećih imena hrvatske glumačke scene. Prošlu godinu obilježila su joj čak četiri filma, a za S one strane Zrinka Ogreste osvojila je i Zlatnu arenu za najbolju glavnu žensku ulogu. Po čemu će pamtiti Zagrebačko kazalište mladih u kojem je provela 25 godina, koje su najvažnije lekcije koje je naučila u dosadašnjoj karijeri i priželjkuje li još neke uloge doznajte u nastavku.
Glumili ste u više od šezdeset filmova i serija, te u pedesetak predstava. Postoji li razlika u osjećaju koji imate na daskama, pred živom publikom i pred kamerom?
To je jako puno! U krajnjoj liniji nema nikakve razlike zato što je gluma gluma, samo je medij drugi. Moj je posao uvijek isti, jedino što su kod televizije i filma projekti napravljeni jednom i nikad više, a u kazalištu imate vremena za popravak.
Znali ste da želite biti glumica. Kako se ta ljubav rodila i kako ste znali da je „to to“?
Odmalena sam se bavila glumom i znala sam da volim taj svijet, takav način poigravanja s idejama. Znala sam da je gluma nešto što bih voljela raditi, no nisam se jako vezala za to. Išla sam probati pa ako uspijem ću vidjeti. Kad sam se upisala na Akademiju shvatila sam da mi se to sviđa i da je „to to“. Nije bilo nikakvog posebnog klika, posebnog momenta nego sam samo shvatila da to volim. Iako bih mogla bez toga.
Nakon 25 godina u Zagrebačkom kazalištu mladih, prošle ste sezone prešli u zagrebački HNK. Na kojim sve razinama osjećate promjene i kakav je osjećaj igrati u nacionalnom teatru?
Strašno mi se sviđa scena, super je ekipa i imam osjećaj kao da sam počela novi život, sve iz neke nove perspektive gledam. Ono što je drugačije jest scena. Uz dramu su tu još i opera i balet pa mi ne igramo toliko puno predstava. U gradskom kazalištu se puno igra, a ovdje su predstave rjeđe tako da svaki put moram više ponavljati i imam veću tremu prije izlaska na scenu. Izvan toga nema velike razlike.
Po čemu ćete pamtiti ZKM?
ZKM je moj život, ne znam kako bih to rekla. Odmah nakon Akademije sam tamo došla i provela 25 godina, naučila puno toga u profesionalnom smislu, prošla sve. Pamtit ću ga kao dio mog života i on to ostaje. U ZKM-u smo jako puno radili na timskom radu, na tome da se svi glumci osjećaju jednako vrijedno, na koncentraciji, na tome da nam predstava bude najbitnija.
HNK godinu završava premijerom dramske predstave prema tekstu Mate Matišića Ljudi od voska, u režiji Janusza Kice gdje i vi igrate jednu od glavnih uloga. Što nam možete reći o predstavi?
Mogu vam reći da će predstava biti izuzetno zanimljiva. Tako je nama bilo kad smo pročitali tekst i kad smo počeli raditi na njemu. Preporučila bih svakako doći pogledati jer je neuobičajen tekst, možda čak i za Matu Matišića. On ima malo uvrnuti stil no ovo je čak i za njega nešto posebno. Mogu reći da se predstava sastoji od tri dijela, da ja igram u prvom dijelu i da dođete pogledati predstavu – više vam ništa ne želim otkrivati!
Izjavili ste kako vas još uvijek veseli svaki novi tekst koji dobijete u ruke. Kako na Vas osobno djeluju uloge koje igrate i biste li mogli izdvojiti jednu ili njih nekoliko koji su Vas kao osobu dubinski izmijenili?
Ono što mene uvijek mijenja i do čega mi je jako stalo jest cijeli tekst, uloge nekada da, nekada ne. Ono po čemu uvijek pamtim neku ulogu je po tome što sam naučila radeći na njoj, koji novi prostor mi je otvorila. Ulogu nikad ne radiš sam već u suradnji sa svima drugima, tako da su mi nekad neki režiseri pomogli da osvijestim nešto radeći na nekoj ulozi, nekad je pisac bio taj koji mi je otkrio nove svjetove. Ima dosta uloga koje zapravo jako volim. Ne mogu točno izdvojiti jer kako su godine išle, svaki put se zaljubim u ono što radim i svaki put mislim da je to jedino. Tako da samo idem dalje i nekako uživam u tome. I svaka mi je uloga draga.
Rekli ste da više ništa ne želite, što dođe da dođe. Ipak postoje li neka uloga ili tip uloge koji u dubini duše ipak priželjkujete?
U biti ne postoji, ali postoji još uvijek želja za tim da igram. I onda za štogod se pojavi ću pronaći način kako da napravim da meni i publici to postane blisko.
Biti žena i biti glumica, koliko je to različito nego biti muškarac i glumac. S obzirom na dužinu trajanja karijere, količinu uloga, ali i plaće. U zadnje vrijeme se u Hollywoodu puno govori o nejednakim plaćama za muškarce i žene. Kakva je kod nas situacija?
Kod nas nije tako velika razlika, ja bih voljela da je i jako bih se usrećila s tim slabijim ženskim honorarima iz Hollywooda. Mi znamo da se žene uvijek moraju puno duže i jače boriti i za svoj status i za svoje honorare. Zna se da ima puno glumaca i da su glumci zamjenjivi tako da, u tom smislu, to je neprestana borba. Otkad sam diplomirala stalno traje ta borba oko toga da su glumice slabije plaćene i da duplo više toga moraju napraviti da bi im se priznale stvari kao muškarcima. Premda se to sve mijenja s vremenom i mislim da se i ovo vrijeme malo promijenilo i da danas žene imaju bolji status.
Nazivaju Vas hrvatskom Meryl Streep. Kako na vas djeluje ta usporedba?
Jako mi je drago, još da mi je taj njen slabi honorar!
Što Ksenija Marinković čita, što sluša, a što gleda kad je samo Ksenija Marinković?
Sad je na redu Henry Kissinger i Novi svjetski poredak. Gledam, kad uspijem, uglavnom najgluplje stvari, serije, bilo što što mi dođe pod ruku. Obično sam toliko umorna da dođem kući, pogledam neke vijesti i usput što bude. Inače kad sam doma, onda sam zapravo mama.
U intervjuu za Nacional izjavili ste da su vam na živce išle ponude koje su uključivale skidanje pred kamerom. Koji dio te priče skidanja na filmu vam je problematičan?
Meni je bilo najmrskije to što skoro svaka glumica, kad bi dobila neku veliku ulogu, ta bi uloga uključivala skidanje. To mi se nikako nije sviđalo. Nisam imala problem s tim da se netko drugi skida, ali mi je to izgledalo jako glupo i mačistički da svaki put u skoro svakom filmu mora biti tog skidanja.
Igrali se u Tri zime Tene Štivičić koje je Ivica Buljan postavio u HNK. Kad je taj tekst izveden u Londonu i kad je Tena Štivičić dobila prestižnu nagradu za svoje dramsko ostvarenje o tome se malo pisalo. Kakvo je vaše mišljenje o prikazu kulture u medijima?
Mislim da kultura ima jednaki tretman kao gotovo sve. Da se sve shvaća površno i senzacionalistički. Mislim da kad se promjene društvene okolnosti, kad postanemo mrvicu bogatije društvo da će se stvari promijeniti. Jer je kod nas neprestano opsadno stanje i u tom stanju ništa nije zanimljivo osim velikih priča i velikih skandala. Meni se čini da će, kad cijela društvena klima bude malo mekša, doći na red i drugi razgovori osim toga tko je koga pokrao, tko je koga ubio, tko ide u zatvor i tko će koga srušiti s vlasti.
Kada biste morali izdvojiti tri najvažnije lekcije koje ste naučili u svojoj dugogodišnjoj karijeri koje bi one bile?
Prva je strpljenje, druga je uvijek se nastojati prilagoditi i mijenjati sebe ne pokušavajući mijenjati druge. Treća lekcija je opet strpljenje.
Dosta ste govorili o tome kako se vremena mijenjaju i kako glumci više nisu tako značajne persone kao što su bili u vrijeme kad ste vi počinjali. Što mislite da je danas ključno u djelu da privuče gledatelja u teatar, a što u kino?
Mislim da je ključno da djelo govori na netipičan način o nečemu što se događa kod nas, da donosi nove svjetove. To mislim i za kazalište i za kino. Da se publika u njima može i prepoznati, a opet da dobije neku novu vizuru s kojom može pogledati događaje oko sebe ili događaje kojima se bavi određena drama ili film. Mislim da je posebni kut gledanja ključna stvar.
Sezona 2015/2016. bila je za vas filmski puna, snimili ste četiri filma, Ustav Republike Hrvatske Rajka Grlića, S one strane Zrinka Ogreste, Sve najbolje Snježane Tribuson i Ministarstvo ljubavi Pave Marinkovića. Kakva će biti 2017., više filmska ili više kazališna?
To ćemo još vidjeti. Zasada mislim da će biti više kazališna, ali to se nikad ne zna dok se ne odobre projekti. Za mene je to – što dođe dobro dođe.
Puno radite i u nezavisnim produkcijama, pogotovo onima mladih autora koji tek kreću. Što vama znači rad na takvim projektima koji su često i bez budžeta?
Prvo to što radim s mladima, da vidim uopće kako taj svijet izgleda, s druge strane mislim da je jako fer pomoći ako možeš. Svakome treba neki poticaj za početak, a najmanje što mogu napraviti jest da podržim projekt.
Nedavno ste izjavili kako ste se bojali budućnosti, a onda da ste se odlučili prestati bojati. Kako vam je to uspjelo?
To je zapravo bio dosta ozbiljan rad na sebi. Shvatila sam da sam jako sklona strahovima i tome da paničarim oko svega, pogotovo kao majka s dvoje djece. Kako su oni završili srednju školu i kako su upisali fakultete koje su htjeli nekako sam odahnula, s jedne strane. S druge sam strane isto tako shvatila da sam ja ta koja odlučuje hoću li se bojati i da bih možda trebala prestati. I onda kad osjetim da me lovi nemir odmah ga tjeram od sebe.