Povodom izložbe o vjerojatno najpopularnijem baletu kod domaće publike, uvijek rasprodanom Orašaru, razgovarali smo s prvakinjom zagrebačkog baleta Mirnom Sporiš kojoj je balet Petra Iljiča Čajkovskog obilježio karijeru. Izložba se održava u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt do 26. veljače 2017.
Ne samo što je lik Klare plesala dvadeset godina nego je i na temi Orašara ove godine diplomirala Baletnu pedagogiju na Akademiji dramske umjetnosti. Mirna Sporiš redom ruši sve predrasude koje biste mogli imati o baletu i balerinama – jede što želi, uživa u izlascima s prijateljima i nosi osmijeh od uha od uha. Osim u balet, zaljubljena je u život, no to je dvoje, kaže, ionako neodvojivo. Koji je ključ njene uspješne karijere, što za plesača znači opraštati se sa svjetlima pozornice i što nas sve očekuje na izložbi o Orašaru pročitajte u razgovoru s jednom od publici i struci omiljenih balerina.
Orašar je jedan od baleta za čije izvedbe nikad nema dosta karata, a od studenog će u Muzeju za umjetnost i obrt biti postavljena izložba o tom fenomenu. Na izložbi radite kao konzultantica za balet. Možete li nam reći kako je do ideje za projekt došlo?
Do ideje je došlo tako da sam ja bila na trećoj godini Akademije i trebala sam pripremiti završni rad. Tada su me posjetile kustosica Muzeja za umjetnost i obrt Arijana Koprčina i voditeljica cijelog idejnog projekta Vesna Ledić u vezi moje kolekcije lutki Orašara.
Kroz razgovor smo došle do toga da njima treba stručni konzultant za balet. Onda sam ja razgovarala sa svojom mentoricom, da promijenimo temu mog diplomskog rada. Počela sam skupljati sve podatke o Orašaru na sceni u Zagrebu, od prvog izvođenja 1923. do danas. Išla sam po svim arhivima, sakupljala kritike i iz toga izvlačila što je tada značio taj balet značio za nas i Hrvatsku.
Fokus izložbe je dakle na Orašaru kod nas?
To je okosnica i u katalogu će biti moj tekst baš o tome, ali radi publike su iz Muzeja napravili velike dogovore i posudbe iz Berlina, Sankt Petersburga, Milana i privatnih kolekcija plesača. Morala se napraviti poveznica, da se vidi kako je to bilo na praizvedbi u Sankt Petersburgu 1892, kako je sve počelo .
Vi ste dvadeset godina plesali lik Klare, djevojčice oko koje se i vrti cijela priča. Kakvo je to iskustvo bilo?
U Orašaru sam počela plesati 1984. kada sam bila drugi razred osnovne u baletnoj školi i to mi je bila općenito prva predstava. To je bio treći puta da je Waclaw Orlikowski došao raditi predstavu, odnosno obnovu. Prvo sam bila mišek, a kako odrastaš onda dobivaš i druge uloge – prvo si miš, pa veliki miš, zatim vojska , djeca pod borom, sobarice. Stalno rasteš i zato je ta predstava krasna jer s njom odrastaš, prođeš sve uloge. Devedesete sam se zaposlila u kazalištu i onda, naravno, prvo sam bila u ansamblu, ali su me ubrzo zamijetili kao potencijalnu talentiranu balerinu i dali mi da učim i neke solo plesove i Klaru . Tako sam ja plesala Klaru dvadeset godina. S tom ulogom sam slavila i dvadesetu obljetnicu rada prije šest godina i tada sam zadnji put plesala Klaru. Sada plešem španjolski ples koji je baš po mom temperamentu.
Prva izvedba baleta Orašar u HNK Zagreb bila je 1923. Koliko je različitih koreografija i koreografa prošlo kroz HNK od tada do danas?
Jako smo zahvalni Margareti Froman, ruskoj primabalerini koja je došla kod nas i napravila cijeli jedan bum u Zagrebu. Do nje je balet bio samo pod operama i drugim predstavama, nije djelovao kao samostalna grana. Ona je otvorila svoju školu i tu je bila postavljena kao voditeljica baleta. 1923. godine postavila je drugi čin Orašara. Tek je 1931. postavljen cjelovečernji balet koji je postigao veliki uspjeh. Mada je recepcija tog baleta, još od njegove praizvedbe u Sankt Petersburgu dosta čudna – na početku se publici činio suviše djetinjastim, sladunjavim, a danas nam je najljepši na svijetu. Nakon Margarete Froman Silvija Hercigonja je napravila jednu verziju Orašara koja se igrala u prostoru današnje Gavelle. Sedamdesete je došao čuveni Waclaw Orlikowski koji je zadužio našu publiku i odgojio silne generacije. Njegova je predstava stvarno bila dobra, napravio ju je na bajkovit način i radio je po ljudima, prema plesačima. Frane Jelinčić je 1997. napravio svoje viđenje Orašara koje baš nije prošlo slavno jer je bilo mračno. Zapravo ta priča, kad je se čita u originalu i jest mračna, a ne bajkovita. Mi smo je takvom napravili ponajviše zato što se odvija u božićno vrijeme. Danas imamo englesku verziju Dereka Deana koja je potpuno drugačija, možda mrvicu hladnija. Ali je jako kvalitetna i dobra za pogledati.
Zbog čega mislite da je taj balet toliko poseban i zašto je Vama osobno, kao osobi koja ste ga doslovno živjela na sceni, poseban?
Meni je obilježio karijeru. Plesala sam sve živo, ali Orašar i Don Quijote su moje predstave. Orašar baš zbog toga što u njemu prođeš sve uloge, odrastaš uz njega. Ne moraš više ni učiti koreografiju, sve znaš. Što se publike tiče mislim da je to prvenstveno zbog blagdanskog ugođaja. Vole ljudi gledati i Labuđe jezero, Trnoružicu i sve druge klasične balete. To je nešto što je neupitno i zato to toliko traje, za razliku do modernih baleta koji su trenutni, u duhu vremena. Ljudi su željni klasike, kako baleta tako i opere, a i mi smo nacionalno kazalište. Sva nacionalna kazališta drže do tradicije i do prikazivanja djela baleta, opere i drame na način na koji su originalno zapisana.
Uz samu izložbu tu će još biti i kreativni popratni program. Kome je on namijenjen?
Muzej ima već tu uigranu formulu predavanja, igraonica i stručnog vodstva. Bit će nekoliko predavanja od strane stručnjaka poput primjerice predavanja Andree Jelinčić o povijesti baleta, Maje Đurinović o baletu kod nas, Ivane Bakal vezano za kostime. A Dinko Bogdanić i ja ćemo imati jedan razgovor kao uz kavu, da približimo balet široj publici, neke stvari koje se inače nalaze iza kulisa.
Koliko se uspijete opustiti na pozornici i uživati u pokretu s obzirom da znate da imate koreografiju koju morate slijediti? Što Vam je draže u tom smislu, ples na pozornici pred publikom ili u baletnom studiju?
Ja jedva čekam da izađem na scenu, nemam tremu i meni je to potpuno oslobođenje u kojem uživam milijardu posto. Jedina kvaka, generalno gledano je to što smo mi plesači stalno u dvorani i dvorana postane ugodna –u njoj uvijek možeš stati. Na sceni ne možeš. Što god se događa the show must go on. Zato mnogi plesači vjerojatno i imaju tremu, no to nije tako u mom slučaju. Jer zašto nešto i vježbamo nego da pokažemo to na van, da uveselimo tisuće ljudi. To mi je posao i najveća ljubav, totalno uživam, to sam ja.
Unatoč tome što ga mnogi asociraju s pojmovima boli i odricanja cijeli je svijet stoljećima zaljubljen u tu artificijelnu formu klasičnog baleta. Što je vas privuklo baletu?
Stvarno se ne sjećam gdje sam ja prvi put vidjela balet, vjerojatno negdje na televiziji. Kad sam rekla svojim roditeljima da je to ono s čim se želim baviti nije im bilo baš jasno, ali su me do dan danas podržavali u apsolutno svemu. Imam dijete od 17 godina i ona se još uvijek traži pa znam kako je velika sreća za roditelje kad ti dijete odluči . Dosta djece ni nakon 30 godina još uvijek ne zna gdje će, što će. A ja sam sa 16 godina već počela raditi. Završila sam baletnu školu i zaposlila se u kazalištu.
Nije bilo lako pogotovo nakon raketiranja HNK u Zagrebu 1995. u kojem ste uz mnoge plesače pretrpjeli velike ozljede.
Ja sam se vratila nakon mjesec ili dva, brzinom munje. Bila sam jako teško ozlijeđena i dan danas imam gelere u tijelu. Bilo je prestrašno, ali zaboravila sam na to jer ne može se živjeti u prošlosti – da sam ostala u mislim tamo ne bih se makla. Kad se to dogodilo bila sam mlada, dvadeset i par godina sam imala, tek sam počela stvarati karijeru i rekla sam si “pa neće me valjda to omesti u karijeri”. Što se tiče ostalih ozljeda ja ih nisam baš imala. Evo sad, pred penziju su mi se dogodile dvije ozljede. Ali eto ja sam pred kraj karijere i nisam jednog dana izostala cijeli život, osim kad sam bila na porodiljnom. Stvarno sam se naplesala i nemam za čim žaliti. Naravno da bih ja još jer jesam u fizičkoj formi, ali sve moje uloge su jako teške i ne mogu se u njih vratiti. Oporavak u mojim godinama traje nešto duže, tijelo nije tako mlado, kosti su krhkije, iako ja na to ne mislim jer se dobro osjećam. To u mom slučaj nije dobro jer ja plešem kao da mi je dvadeset, a nije mi dvadeset. Možda je taj polagani odlazak sa scene s nekim manjim ulogama zato i dobar. Ne sjećam se tko je to rekao, ali jako se slažem s tom izjavom da plesači umiru dvaput. Tebi kad kažu sutra više ne radiš, da više nema scene to ti je veća smrt nego ona prava, fizička. Sad je preda mnom druga karijera, završila sam plesnu Akademiju i mogu raditi što god želim.
Bojite li se kako će Vaše tijelo u nekom trenutku reagirati, „vratiti“ Vam za sve napore?
Tijelo me dobro služi kako sam bila dosta fleksibilna i ako bi se desilo da krivo stanem ili krivo doskočim ostala sam živa. Dosta toga sam plesala i preko boli i s ovakvom i onakvom nogom. Nikad nisam htjela da se otkaže predstava ako je mene nešto boljelo. Možda ni to nije dobro jer tijelo pamti. Zasad se dobro osjećam, ali naravno da će biti nekih posljedica, veliki su to stresovi za tijelo. Vježbam jogu već dugo i to mi jako pomaže. Klasični balet je kontra prirode i sve te ekstremne pozicije nisu dobre za tijelo. Unazad deset, petnaest godina vježbam u zatvorenijim pozicijama i mislim da mi je to omogućilo i više godina plesanja.
Koliko dugo balerine i baletani mogu plesati?
U svijetu je ozakonjeno da do 42 godine plešu balerine, a do 45 godina baletani. To sad čekamo da se ozakoni i kod nas. U HNK imamo jako puno starih plesača. Osamdeset nas je na papiru, a od toga je više od pola iznad 40 godina. To je za nacionalni balet jako loše.
Uz to što plešete izrađujete i nakit za predstave. Počeli ste od kruna – što Vas je navelo da krenete i u taj segment kreativnog rada?
Od malena sam radila sve ručne radove i tomu sam se svemu sama naučila – štrikanju, šivanju, vezenju. Što se kruna tiče, to je krenulo tako što ih nismo imali u kazalištu pa sam pitala mogu li za sebe napraviti, a onda su me pitali i drugi mogu li napraviti njima. Tako je krenulo, prepoznali su moj rad pa sam počela raditi s kostimografima na tome, ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj nego i vani. Prije nisam imala toliko vremena, a sada ga imam pa se tome polako vraćam i otvorena sam za svaku ponudu. Moje će se krune moći kupiti i u suvenirnici Muzeja za umjetnost i obrt.
Završili ste baletnu pedagogiju na Akademiji dramske umjetnosti. Kakvo je to iskustvo bilo i kakvi su vam daljnji planovi vezani za taj pedagoški smjer?
Ja sam jedva čekala da se to otvori, bilo je hoće–neće, najviše zbog prostora. A onda nam je 2013 . plesni centar Tala ustupio prostor koji smo koristili dok nismo dobili sad nedavno vlastiti. Bilo je vrlo zahtjevno. Cijela akademija je koncipirana na jednom višem nivou, kao da je magisterij, a ne bakalaureat jer nisu znali hoće li biti magisterija pa je Andreja Jelinčić odmah u startu povisila ljestvicu, stavila puno teže kolegije, a nastavu iz praktičnih kolegiju držali su nam vanjski predavači. Bilo je naporno, ali i predivno iskustvo. Svašta smo naučili.
Kakva je stvar s baletnim obrazovanjem kod nas – postoje osnovne baletne škole i jedna srednja baletna škola u Zagrebu?
Tako je, srednja je samo u Zagrebu. Rijeka ima osnovnu, u Splitu čak nemaju niti to već neki studio pri HNK što je po meni totalni apsurd jer Split ima veliku tradiciju baleta. Kad se gleda natrag u povijest imali su sve velike baletne naslove i imaju jako dobre plesače. Šteta je što se netko ne pobrine za neki prostor, no što ja pričam, ni mi u Zagrebu više nemamo baletnu školu. Zagrebačka baletna škola iz 1949. sad je već godinama dislocirana. Bila je Ilirskom trgu, onda su nudili neke prostore od kojih nijedan nije zaživio. U Zagrebu ima toliko prostora i meni je strašno što se nitko ni iz grada ni iz baletne škole oko toga malo ne potrudi. Sad djeca vježbaju posvud, vježbala su na betonu u Gundulićevoj, kod nas ujutro prije nego što dođu plesači. Dobili su neki prostor u Gračanima, ali to je jako daleko. No nama su na Akademiji govorili, vi ste prva generacija, sada je na vama red, imate znanja. Mi smo sad na nekom većem nivou, od nas će sigurno nešto biti, ali klima se treba posložiti.
Zanima vas baš pedagoško bavljenje baletom?
Ja sam otvorena prema svemu. Znam da je jako teško s djecom raditi, moraš biti totalni zaljubljenik u to. Volim raditi sve, no najviše možda solističke probe, pogotovo s nekim parom, jer mislim da mogu izvući tu neku energiju, emocije, tehniku i znam gdje što treba dodati, a gdje oduzeti da to izgleda lijepo na sceni.
Što biste poručili budućim balerinama i baletanima, onima koji su na početku svog puta?
Uvijek sam za doškolovanje! Sad sam pomogla dvjema učenicama da odu vani učiti balet, jedna u Mađarsku, a druga u Milano. Kad se završi školovanje, divno bi bilo otići negdje koju godinu, vidjeti nešto novo, vratiti se ako te srce vuče. Mi smo jako dobar teatar i stranci nam dolaze baš zbog repertoara. Vani je drugačije i veća konkurencija. Slijedite svoje snove. Ja sam uvijek sanjala i sve što sam sanjala sam ostvarila. Naravno uz puno rada i truda. Ovo “odricanja”, pa ne znam od čega. Od privatnog života nemam nikakvog odricanja, od hrane nemam nikakvog odricanja, od ničeg nemam odricanja. Naravno da neću bančiti cijelu noć ako moram sutra raditi. Mislim, dogodi se, svima se dogodi, ali vidiš drugi dan da to ne ide. Ne možeš popiti deset pića, možeš popiti jedno. Ili pojedeš tri kolača pa znaš da ćeš sutra morati biti cijeli dan u dvorani. Ali ne odričem se ničeg, jedem apsolutno sve, jer želim biti zdrava. S druge strane želim biti zdrava u glavi. Ne odričem se izlazaka, posjećujem sve izložbe, predstave, imam krug prijatelja s kojima stalno izlazim, družim se. Vidim po plesačima koji su samo orijentirani na balet, to jednostavno ne funkcionira. Biti posvećen profesiji- apsolutno, ali trebaš imati neki balans, imati privatan život, muža, ženu da se svađaš s nekim. Samim time si bolji na sceni. Kad prođeš sve emocije privatno na sceni ti se to vidi i vidi se kod ovih kojih to nisu prošli. Koji odrađuju koreografiju, ulogu praznog lica. I te predrasude da ne možemo djecu imati jer nikada ne budemo smršavili, to su sve gluposti. Pa naš je balet s najviše djece u svijetu, to oplemenjuje život. Treba izvagati sve, ali mislim da se sve može. Moraš biti zaljubljen u sve i onda te sreća i energija hrane.