Vjekoslav Majetić je osnivač, CEO i vlasnik tvrtke DOK-ING, jednog od rijetkih hrvatskih poslovnih subjekata koji u nekom području industrije dominiraju svjetskim tržištem. Konkretno, DOK-ING sam pokriva oko šezdeset posto svjetskog tržišta strojeva za razminiranje u segmentu lakih sustava, a prisutan je i u drugim segmentima svjetskog tržišta robotiziranih strojeva za upotrebu u razminiranju, vatrogastvu i rudarstvu. U novije vrijeme okreće se i rastućim potrebama u segmentu Explosive Ordnance Disposala (EOD-a), uklanjanja zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava te modularnih robota za rad u sredinama u kojima ljudskom životu i zdravlju prijeti nuklearna, kemijska i druga opasnost.
Ruska vojska je najavila kako će u roku 10 godina oko 30 posto njezinih borbenih snaga koristiti daljinski upravljane i robotičke platforme. U tom smislu su već učinili prve korake kupujući licencu prema kojoj će po uzoru na hrvatski MVF-5 početi proizvoditi multifunkcionalno vatrogasno vozilo tipa Uran-14, dok hrvatski robot za razminiranje MV-4 proizvode pod nazivom Uran-6. Je li točan podatak kako se 50 posto ukupne proizvodnje DOK-ING-a odnosi na robotizirane strojeve za razminiranje i da najviše radite na usavršavanju i proizvodnji strojeva za rudarstvo te razvijanju strojeva za vatrogastvo?
Postotak robotiziranih vozila je puno veći od ovog koji ste spomenuli. Mi sada proizvodimo oko devedeset posto robotskih vozila koja se koriste u raznim namjenama. Primarno u core businessu su nam strojevi za razminiranje kojima, u segmentu lakih sustava, pokrivamo preko 60 posto svjetskog tržišta. Razvijamo set robotiziranih strojeva koji bi povećali sigurnost i učinkovitost u rudnicima. Naš naručitelj Anglo Platinum korporacija iz Južne Afrike nam je dobar partner, s njima radimo dugi niz godina i oni nam sufinanciraju razvoj takvih robota koji služe za njihove potrebe. Naravno, poslije ćemo to ponuditi i ostalom svjetskom tržištu.
Na kojim ste sve tržištima prisutni?
U 25 godina postojanja tvrtke izvezli smo naše proizvode, prvenstveno sustave za razminiranje, u veliki broj zemalja kao što su Italija, Austrija, Grčka, Švedska, Irska, Australija, Šri Lanka, Kolumbija, Litva, Libija, Irak i Libanon. U Srbiji imamo vatrogasne strojeve u njihovu centru za spašavanje, kao i u Turskoj i najviše u Rusiji. Američka vojska, kojoj smo proteklih 10-ak godina prodali preko 100 strojeva za humanitarno razminiranje, i dalje nam je značajan partner. S ponosom mogu reći da je ruska vlada kupila tehnologiju proizvodnje naših strojeva, uz svoje vrhunske stručnjake priznali naš proizvodi i prihvatili ga za svoje potrebe.
Imate li planova i za robotiziranu platformu s naoružanjem? Ruski Uran-9 jedan je od prvih koraka u tom smjeru.
Činjenica je da su Rusi od nas tražili da im razvijemo to vozilo. I Amerikanci su tražili to isto od nas. U našem core businessu ne želimo raditi borbena vozila i takve radne platforme, ali po posebnim uvjetima možemo naručitelju napraviti platforme koje bi se mogle koristiti za takvu namjenu. Ali naš moto je raditi robotska vozila za spašavanje života pa takvo borbeno vozilo za sad nećemo proizvoditi.
Prognozirate li promjenu u omjeru vozila s vojnom namjenom koja proizvodite u odnosu na vozila civilne namjene poput vatrogasnih i sličnih?
U Hrvatskoj se kaže da je razminiranje jedan dugotrajan, skup proces koji ima svoj kraj. Kao što znate, sredstva iz budžeta su ograničena, a donacije male. Tvrtke koje rade razminiranje do 2020. morale bi završiti posao. S očekivanjem smanjivanja narudžbi strojeva za razminiranje, prisiljeni smo pokrenuti dvije-tri linije proizvoda koje će zamijeniti taj naš proizvod. Dodavanjem raznih alata pretvorili smo naš stroj za razminiranje MV-4 u stroj za EOD operacije i on uništava ubojita sredstva, vadi mine, služi za protuterorističke aktivnosti i tako dalje. Smatram da je to dobar korak. Razvijamo strojeve koji bi se koristili u nuklearnom sektoru, služili za zaštitu skladišta streljiva, rad u rafinerijama i kemijskim postrojenjima, situacijama u kojima može doći do havarije i stradavanja osobe koja radi na saniranju posljedica.
U novijim generacijama odlučili ste se za modularni pristup u kojem korisnik po želji dodaje alate i sustave kojima ostvaruje željene ciljeve.
Prve četiri generacije strojeva koje smo radili nisu bile modularne, služile su isključivo za razminiranje. Sad smo temeljem zahtjeva tržišta napravili modularne strojeve na koje možemo stavljati bilo što potrebno za tekuće poslove koje korisnik mora obavljati. Platforma CBRNe za zaštitu od nuklearne, radiološke, kemijske, biološke i eksplozivne prijetnje koju trenutno razvijamo potpuno je modularna. Ona može biti putujući spremnik za gorivo, robotsko vozilo za uklanjanje opasnih prepreka, vozilo za dekontaminaciju… Njega smo zamislili tako da bude jedno univerzalno vozilo koje može raditi samostalno, potpuno robotizirano, prema kriterijima koje mu mi zadamo. Smatram da je to dobra logika jer takvih strojeva nema i tu smo našli prazninu na tržištu, u koju smo se ugurali. Krenuli smo s proizvodnjom većih strojeva jer malih robota za EOD operacije ima dosta na tržištu. To je buduća niša u kojoj možemo ostvariti i dobar profit i osigurati naš opstanak.
Kakva će prema vama biti uloga robotike u obrani, i u našim životima, u bliskoj budućnosti?
Roboti u borbenim aktivnostima su logičan korak naprijed. Pitanje je što toliko velika robotizacija znači za građane. Ako mi zamijenimo na svim autocestama u naplatnim kućicama radnike automatima, nestat će ta radna mjesta. Ako u radionici uvedemo robote za zavarivanje i montažu, ukidat će se radna mjesta. Pola proizvodnje se ugasilo, a još i ako izbacimo ljude jer su osjetljivi, nepredvidljivi, pitanje je koliko je to dobro za zajednicu, čak i ako je to za mene kao poslodavca dobro. Mi namjerno nismo uveli punu robotizaciju jer naš proizvod još može trpjeti povećanu cijenu zbog ljudskog rada, uz uvjete koje imamo, među kojima je i ograničavanje radnog vremena, što je u nekim slučajevima suludo. Radniku treba omogućiti da mu se plati ono što radi, a ne da ne može raditi dulje od svojih osam sati, iako to želi. Suludo je da vam zakonodavac ne dopušta da radite i zaradite. Ako zavarivač kod nas ne može, na primjer, zaraditi 12 tisuća kuna, otići će u Njemačku gdje ga takav zakon neće sprečavati i zaradit će 20 tisuća kuna. Da ne pričam o poreznoj politici. Treba dobro razmisliti o tome kako ljude ostaviti da rade koliko žele i mogu, a da ih se plati. Ovim našim zakonom se pravo na rad ograničava na radno vrijeme za koje netko misli da je dobro. Nitko ne vodi računa o tome jesmo li tako konkurentni na svjetskom tržištu. Tvrdim da se u Hrvatskoj možemo dotaknuti cijena kineskih proizvođača, ali zakonodavac bi morao razmisliti o odlukama koje donosi.
Je li teško u Hrvatskoj okupiti i zadržati kvalitetne kadrove? I jesu li veći problem visokoobrazovani inženjeri, ili stručni zanatlije poput zavarivača?
I jedno i drugo je problem. Mi imamo prihvatljive plaće, iznad prosjeka branše, ali otvaranjem granica izgubili smo dosta kvalitetnih ljudi, nešto zbog situacije u državi, nešto zbog želje za većom zaradom, a nešto i zbog želje za avanturom. Godišnje nam ode desetak ljudi iz tvrtke koje zamijenimo, ali imamo ozbiljnih problema jer ljudi koji dođu s fakulteta prve dvije-tri godine uz mentoriranje ne mogu dati sve što se od njih očekuje. I onda, kad nauče raditi, ukaže im se bolja poslovna prilika i napuste nas. To investiranje u nove stručnjake košta puno i firmu i zajednicu. Smanjuju nam se proizvodne mogućnosti, poskupljuje rad i kvaliteta nam pada kad nam odlaze dobri ljudi. Htio bih zadržati što je više moguće kvalitetnih ljudi jer ljudi rade posao, a ne tvrtka.
Kako ste uspjeli u okruženju koje nije sklono ni poduzetnicima, niti razvoju visoke tehnologije?
Kad sam radio prvi stroj, mislio sam da će biti lako. Kad sam krenuo, morao sam vratiti založena sredstva i obiteljsku kuću, nisam imao puno izbora i uspio sam, srećom, dovesti razvoj i poslovanje tvrtke na vrlo visoki nivo, što je prepoznato u našoj zemlji. Dobitnici smo više Zlatnih kuna i brojnih nagrada za inovativnost, poduzetništvo i izvoz, ali i u svijetu, primjerice prošle godine u Londonu dobili smo vrlo prestižnu nagradu European Business Award u kategoriji između 100-tinjak nominiranih europskih poduzetničkih tvrtki. Bitno je imati viziju, snagu i volju, moći preuzeti rizik ulaska u nepoznate stvari, ali i naći ljude koji su s vama spremni otvarati nove horizonte. Dobar dio avanturista sam zarazio željom za uspjehom. I na kraju smo uspjeli.
Imate li ponuda za kupnju tvrtke?
Imamo određenih ponuda koje razmatramo, u potrazi smo i željeli bismo naći dobrog strateškog partnera s kojim bismo mogli otvarati nova tržišta i podijeliti troškove i rizik razvoja novih prototipova. Svaki novi prototip nas toliko košta da sav profit potrošimo na razvoj. Istina je da nam taj novi prototip otvara i novo tržište i omogućava daljnji rast, ali do pronalaženja novih klijenata i novih tržišta dug je put, a troškovi svakodnevnog poslovanja i osiguranja plaća za 200-tinjak ljudi su ogromni. Do sada imamo sreće da nas, kad zatreba, banke dobro prate pa uspijevamo realizirati projekte.
Na koliko se procjenjuje vrijednost vaše tvrtke?
Tržišna cijena tvrtke ovisi o velikom broju parametara na tržištu, imamo određene procjene, ali u ovom trenutku prerano je govoriti o konkretnim iznosima.
Kakva je vaša suradnja s domaćim znanstvenim institucijama?
Imamo dobru suradnju s Fakultetom za strojarstvo i brodogradnju, Fakultetom za elektroniku i računarstvo, Brodarskim institutom, Institutom Ruđer Bošković i sa svima koji pokažu interes, pogotovo na međunarodnim projektima u kojima trebaju krajnjeg proizvođača ili izvršnu tvrtku. Između ostalog, pokrenuli smo osnivanje Centra kompetencija za autonomne sustave s državnim institucijama poput FER-a, FSB-a i Instituta Ruđer Bošković, a pripadamo i Klasteru konkurentnosti za obrambenu industriju.
Jeste li zadovoljni suradnjom?
Jesmo, upravo smo pomogli osnivanju Studija za energetsku učinkovitost i obnovljive izvore energije u Šibeniku koji su pokrenuli Grad Šibenik i Sveučilište u Zagrebu, a nositelji studija su FER i FSB. Pozdravljamo tu inicijativu jer su i obnovljivi izvori dio našeg programa, a i trebat će nam takav kadar.
Jeste li od osnutka do danas mogli računati na pomoć države?
U samim počecima pomagao nam je HBOR, a u nastavku financiranja poslovanja komercijalne banke. Dobili smo i poticajna sredstva države za nabavu proizvodne opreme, IT rješenja, edukacije te za razne marketinške aktivnosti. Isto tako, redovno sudjelujemo u natječajima za razvojne aktivnosti financirane od Europske unije.
Fascinantno je da ste još 1991., dok rat nije bio ni u punom jeku, imali viziju i već ste razmišljali o razminiranju Hrvatske. Kako sad unatrag gledate na sve to, tisuće života su spašene zahvaljujući vašim proizvodima, jeste li zadovoljni?
Naravno da sam zadovoljan i ponosan, zahvaljujući upotrebi naših strojeva i požrtvovnim radom naših i drugih pirotehničara očišćeni su milijuni kvadrata minski zagađenih područja, spašeni brojni ljudski životi i tako sačuvane mnoge obitelji od gubitaka i boli. Ponosan sam i na to što se aktivnosti humanitarnog razminiranja provode i dalje, toliko godina nakon završetka rata i u uvjetima dugačke ekonomske krize, pri čemu su donacije financijskih sredstava znatno smanjene. Naši strojevi povećavaju učinkovitost razminiranja i smanjuju troškove, ali što je puno važnije, smanjuju rizik od stradavanja.
Ovaj intervju izvorno je objavljen u časopisu Defender.
