Grupa Elemental održat će 5. ožujka dosad najveći samostalni koncert, u Zagrebačkom Domu sportova, uz goste Sassju, i Marčelo & Napeti Quintet, na dan koji su nazvali “Dan E”. Luka Tralić, poznat i pod nadimkom Shot, glazbeni je producent i izvođač, najprepoznatljiviji je kao član hip hop grupe Elemental. Luka Tralić Shot govori o svom glazbenom putovanju, stanju scene, novim projektima, te još mnogo tema.
Intervju.hr: Nedavno ste izbacili novi album “Tijelo”. Album ste izdali samostalno, bez suradnje s diskografskom kućom Menart. Zašto je ta suradnja prekinuta? Je li financijski riskantnije izdati album samostalno?
Rizik naravno postoji, ali jednostavno smo osjetili da moramo izdati album samostalno. Mi smo od 2001. godine započeli suradnju s Menartom, i kroz godine smo razvili sustav u kojem se mi kao bend brinemo oko puno stvari; zaposlili smo vlastitog menadžera za bend i shvatili smo da nam izdavač pruža u biti samo dobar marketing i PR. Preuzeli smo i taj dio u svoje ruke, a zgodno je to što sada nama idu prava na snimke albuma. Dakako, ovo je kompliciraniji put, i imali smo mnoštvo birokratskih zadataka. Još ne znam hoće li nam biti financijski isplativije, ali smo odlučili pokušati biti samostalni.
Međutim, naglašavam da to ne znači da smo u potpunosti prekinuli suradnju s izdavačem, oni i dalje dijelom distribuiraju album. Album je uredno registriran na ZAPRAF sustavu.
Intervju.hr: Album je nedavno izdan, kakve su zasad reakcije kritike i publike?
Budući da je nosač zvuka izdan tek prije nekoliko dana, recenzija je zasad malo, no osvrti portala Ravno do dna i Ziher.hr su iznimno pozitivni.
Budući da smo vlasnici albuma, odlučili smo odlučili staviti cijeli dupli album i na YouTube, i broj pogleda je zasad izvrstan, komentari su fenomenalni, kako na YouTubeu, tako i na Facebooku. Stvarno smo zadovoljni zasad.
Intervju.hr: U subotu, 5. ožujka, održat ćete koncert u Domu sportova. Kakav je odaziv?
Većina karata iz pretprodaje je rasprodana, interes je poprilično dobar, i po svemu sudeći, trebali bi napuniti malu dvoranu Doma sportova.
Intervju.hr: Oduvijek ste bili poznati po direktnim tekstovima, kritike hrvatskog društva i šovinizma, te po intimnim, ljubavnim pjesmama. Čini mi se da ostatak rep scene najčešće piše šaljive, podrugljive tekstove, u kojima se pretvaraju da su gangsteri koji puše kilograme marihuane. Jeste li ikad, zbog interesa publike razmišljali o promjeni tema?
Mi smo potekli iz rep scene, ali smo se odavno prestali identificirati s bilo kojim žanrom, ne zanimaju nas subkulturne podjele. Ne opterećujemo se s radom ostatka repera u Hrvatskoj, nismo se nikad trudili prilagođavati publici zbog trendova. Što se tiče glazbe, osnovni kriterij je da se svidi svim članovima benda. Znaš, može i mora ti glazba postati posao i to je onaj dio angažmana u kojem treba biti odgovoran, organiziran i precizan. Ali to si ne dozvoljavamo da se pomiješa s kreativnim procesom. Kada stvaramo pjesme onda se vodimo isključivo umjetničkim smjerom. Ne kalkuliramo kome se to može svidjeti ili ne svidjeti. To je onda naša muzika i u tom trenutku mi ju radimo samo za sebe. Mislim da ljudi voli i cijeni upravo tu našu iskrenost i direktnost. Tekstove uvijek pišemo iz osobne perspektive, pišemo o stvarima koje nam se događaju u privatnom životu. Dakle, živimo u zemlji u kojoj su nažalost teme razgovora u kafićima često povezane s nesposobnom državnom vlasti. Loša socijalna situacija se naravno odnosi i na naše živote, i onda to izražavamo i u pjesmama. Međutim, ne možemo se nazvati anarhističkim, ili programskim bendom, za razliku od ponekih bendova kojima je to modus operandi.
Nama je prvenstveno bitna glazba, a tekstovi su odražaj našeg trenutnog stanja. Što se tiče intimnih tekstova, kroz njih izbacujemo unutarnje probleme. Možemo reći da su intimna i socijalna tematika dva osnovna pola naše glazbe, s time da medije uvijek više zanima potonja, što mi je jasno – to im je intrigantnije. Ali mi smo u biti jednako kontroverzni kao dvije osobe koje razgovaraju u svakodnevnoj situaciji u ovoj državi.
Intervju.hr: U pjesmi “Hej Slaveni”, kažete “Još ste živi, a davno trebali ste nestati.” Smatraš li da su ljudi danas više opterećeni prošlošću, ili se od nje odmiču?
Pa, ljudi zapravo i nisu opterećeni prošlošću, ali se kroz medijski prostor stvara dojam kao da je prošlost bitna. I to se ne odnosi samo na trenutnu vlast, već i na sve prethodne; svi su političari dosad preko ideologije kupovali glasove, i zbog toga se stvorila svojevrsna konstelacija da je povijest toliko bitna. Dok, u stvarnosti to nije bitno – običnog čovjeka nije briga tko je bio ustaša, a tko partizan, kad se krajem mjeseca mora brinuti o plaćanju režija. Upravo zbog povijesnih gluparija dolazi i naša revoltiranost.
Intervju.hr: Kako kod vas izgleda proces pisanja teksta – nastaje li on nakon glazbe, ili na već napisani tekst skladate melodiju?
Tu nema stalnog recepta, sve ovisi o pojedinoj situaciji. Sve opcije su otvorene, premda nastojimo na probi osmisliti kostur pjesme, koji nas inspirira na pisanje. Postoje i situacije gdje bend nešto odsvira, i to me sjeti na neki tekst kojeg već imam napisanog na laptopu. Remi i ja pišemo tekstove neovisno o glazbi, i najčešće imamo zalihu tekstova, ali ponekad, pogotovo kod pjevnijih stvari, Remi svoj ocrt refrena objašnjava ostatku benda, kako bi zvučnu kulisu prilagodili emociji teksta. Dakle, pravila nema, osim toga da svatko pjeva svoj tekst, jer se tako najbolje izražavamo. Budući da je Remi fanatična skribomanka, njen glas se češće čuje.
Bitno nam je da je pjesma zajednički projekt benda.
Intervju.hr: Za razliku od prethodnog albuma “U redu je”, na kojem prevladavaju agresivnije glazbene fraze, na novom album se osjeti nježnija nota, slična art rocku iz 70-ih godina prošlog stoljeća. Kako je nastao taj zaokret?
Na novom albumu je puno toga krenulo od glazbe koja je nastala, u kućnim uvjetima, na temelju akustične gitare, dok smo na prošlom albumu krenuli od riffa – fraze koja se ponavlja. Često bi harmonija kretala od gitare, na što bi se nadovezao klavir, a riffove smo mogli izostaviti. Većina pjesama s “Tijela” se može odsvirati primjerice na plaži, uz akustičnu gitaru.
Kad na klavijaturama imate profesora harmonije, pjesme će biti kompleksne, uz inverzije, kontrapunkte, obrate i slično.
Intervju.hr: Jeste li i vi sami glazbeno obrazovani? Osim repanja, svirate li i neki instrument u bendu?
Išao sam u osnovnu glazbenu školu, svirao sam gitaru, i završio sam samo 4 razreda, jer sam kao ljevak imao ogromnih poteškoća pri prilagodbi dešnjačkom sviranju. U mladosti sam zbog averzije prema gitari dugo izbjegavao čak i slušati glazbu u kojoj se pojavljuje gitara. Danas je ponovo volim, ali je ne sviram. Okrenuo sam se sintesajzerima i klavijaturama, i te instrumente sviram povremeno u studiju i na nastupima. Obožavam se igrati sa zvukovima.
Intervju.hr: Ipak ste poznatiji kao producent. Kako je započela vaša ljubav prema glazbenoj produkciji?
Meni je produkcija u biti bila početna točka – krenuo sam kao hip hop producent, i već sam sa 17 godina na računalu shvatio kako raditi beatove u programima, i tada sam za snimanje vokala koristio očev magnetofon koji je imao dva mikrofonska ulaza. Naravno, to je bilo sasvim improvizirano, primjerice nismo imali stalke za mikrofon, pa smo ih vješali za kvake od prozora. Krenuo sam 1992. godine, a godinu nakon sam s još trojicom prijatelja osnovao rep sastav “Young Lords”, i tijekom 1995. godine smo već počeli nastupati po Zagrebu.
Ja sam bio zadužen za beatove, i nakon raspada Young Lordsa, sam radio glazbene podloge brojnim Zagrebačkim reperima, i tako sam s vremenom došao u doticaj s komercijalnim studijima. U to doba, još su se prodavali CD nosači zvuka, pa su izdavačke kuće financirale rad. Prvi album kojeg sam gotovo u potpunosti samostalno producirao bio je “Spremni za rat” Nereda i Stoke. Kroz taj rad sam dobio kredibilitet, a i tehnički ukus mi je postajao zahtjevniji – nije nam više bila dovoljno dobra kuća kvaliteta snimke. Tada je Elemental već lagano kretao s radom.
Najznačajniji trenutak za moje probijanje na scenu je bilo zaposlenje u studiju “Morris” u Zagrebu, koji je tada bio vjerojatno najjači studio u državi. Krenuo sam s honorarnim radom, koji je u početku bio najčešće bio u noćnoj smjeni, a s vremenom sam sve više učio, i totalno se zaljubio u produkciju. Počeo sam proučavati literaturu: tiskanu, i internetsku, iako tada nije bilo pogodnosti YouTubea. Oduvijek sam želio imati vlastiti studio, i nakon uspjeha albuma “Male stvari”, Erol, gitarist Elementala, i ja smo odlučilo otvoriti vlastiti studio. Studio postoji već 11 godina.
Dakle, produkcija mi je primarna ljubav, obožavam njen tehnički aspekt, ali i glazbeno psihološku stranu stvaranja u studiju.
Intervju.hr: Sada podučavate i druge ljude produkciji, na EMI Institutu. Kako je počela ta suradnja?
Suradnja je, kako to često biva, počela sasvim slučajno. Mene je vlasnik škole, Marin Gospić, zamolio da Elemental snimi jednu pjesmu uz polaznike škole, kao praktičan studijski rad. Ja sam se u tom projektu sasvim razigrao – počeo sam ljudima objašnjavati pozicije mikrofona i slično. Obožavam predavati, podučavanje mi je oduvijek bila velika ljubav, i kad me Marin godinu nakon bio pozvao da budem gostujući predavač na nekoliko predavanja, objeručke sam prihvatio ponudu. Kad se učilište u potpunosti preselilo iz Osijeka u Zagreb, ja sam polako postajao stalni predavač. Sad sam već skoro 5 godina na toj poziciji.
Intervju.hr: Jeste li zadovoljni napretkom učilišta?
Jesam. U ovom teškom financijskom razdoblju, velik je korak odlučiti baviti se privatnom edukacijom. No, ljudi se i dalje upisuju, i zadovoljni smo odazivom. Ljudi žele naučiti tehnički aspekt glazbe, a škola im uvelike pomaže pri razabiranju bitnih stvari od nebitnih. Samostalna edukacija putem interneta je puno dulji i nesigurniji put. Mi smo stručni ljudi, i potrudili smo se da cjelokupno znanje koje nudimo bude jasno, i potkrijepljeno činjenicama iz struke. Također je ogroman plus i to što program sadrži i puno praktičnog rada.
Smatram da je ovakav oblik edukacije budućnost, i mislim da je u 21. stoljeću sve manje postaje bitna titula, a sve više samo znanje, koje se može dopisati u životopis. Ušli smo u Europsku Uniju, i odnedavno se u matičnu evidenciju uvode i dodatna znanja, nevezana za formalno obrazovanje. Tako svijet danas funkcionira.
Intervju.hr: Producirali ste tridesetak albuma u svojoj karijeri. Koji vam je bio najzahtjevniji?
Teško mi je reći koji je najzahtjevniji. Svaki album je jedinstven, nemam neku provjerenu šablonu kojoj se vraćam. Naravno, u produkcijskom smislu, najviše sam emotivno povezan s albumima Elementala, budući da je to moj bend.
Intervju.hr: Može li se u Hrvatskoj živjeti od glazbe? Učlanjen si u ZAMPovu bazu autora. Kako ta suradnja funkcionira?
Osim ako stvarate isključivo hitove, u Hrvatskoj je teško lagodno živjeti od glazbe. Što se tiče ZAMPa, ta suradnja je počela od samog začetka udruge, i svakako mi je bitno autorski zaštititi pjesme koje pišemo. Na godišnjoj bazi također dobivamo određenu svotu novaca, koja nije velika, ali pomaže. U našoj regiji, Hrvatski sustav je najuređeniji, a osim ZAMPA, postoji i HGU, te HUZIP. Da se razumijemo, struka i dalje nije dovoljno cijenjena. Glavnina zarade dolazi od nastupa uživo.
Intervju.hr: Kako odabirete singlove na albumu?
Vrlo teško. Moramo pomiriti osobne ukuse sedmero članova, ali i paziti da je stvar komercijalno najjača. Nikad ne radimo pjesmu s namjerom da bude singl, već biramo od već napravljenih. Uvelike nam je pomogao i YouTube, jer tamo možemo jasno vidjeti koje se pjesme s albuma najviše slušaju, pa odaberemo onu s najviše pogleda, i odlučimo snimiti spot. No, na ovom novom albumu nam je pomogla i Tamara, naš PR, koja je najlakše mogla objektivno procijeniti koja će stvar imati najširi odjek, pa smo je imenovali i za urednika izdanja.
Intervju.hr: Koncerte održavate diljem Hrvatske i regije? Gdje vam je publika najbolja?
Ne znam, to ne mogu odgovoriti. Publika je različita, primjerice, na nekim lokacijama su ljudi odmah od prve stvari rasplesani, dok na drugima treba vremena da se opuste. Naravno, u gradovima u kojima je klupska scena razvijenija, ljudi se ponašaju opuštenije. Ali sve ovisi od grada do grada. Nema pravila.
Intervju.hr: Koje pjesme izazivaju najveće oduševljenje na koncertima, jesu li i to dalje hitovi kao “Romantika” i “Iz dana u dan”?
Stvarno ne znam, svaki put kad slažemo set listu, uvijek smo sigurni da ne možemo udovoljiti svakome. Neki ljudi bi htjeli čuti pjesme s prva dva albuma, a neki s najnovijih. Nema pravila.
Intervju.hr: Elemental je prije sedmočlane postave bili trio. Kako je nastao taj obrat, i zašto ste raskinuli s MC Inkom?
Kroz devedesete godine prošlog stoljeća slušali smo većinom elektronsku rep glazbu, a prvi obrat je bio potaknut koncertom benda the Roots 1999. godine u Minhenu, kojeg smo gledali Remi i ja, i oduševili se. Vidjeli smo da je moguće svirati hip hop uz pratnju benda. Potom smo već godinu dana nakon okupili prvu postavu pratećeg benda, i kroz vrijeme učili. MC Inku je više odgovarao programirani hip hop, pa je napustio bend i otišao u svojem smjeru. No i dalje smo u prijateljskom odnosu s njim, i povremeno gostuje na našim većim koncertima.
Danas se žanrovski ne ograničavamo, i smatram da su mediji, radi praktičnosti, previše fiksirani na žanrovske kategorije.
Intervju.hr: Koje izvođače u zadnje vrijeme slušate, pogotovo od domaćih?
Slušam raznoliku glazbu. Od stranih izvođača, u posljednje vrijeme mi je dobar Paolo Nutini, Kendrick Lamar, Wood Brothersi, a čak i preslušavam diskografiju Bruce Springsteena.
Od domaćih i regionalnih, sjajan mi je bend Artan Lili, i super su mi Auguste, kao i kantautorice kao što su primjerice Irena Žilić i Lovely Quinces. Od repa, novi album Kanđije mi je sjajan, Dječaci su mi fantastični. Ima puno dobre, autentične glazbe na domaćoj sceni. Iskrenost i autentičnost su mi najzanimljiviji aspekti izvođača.
Intervju.hr: Koji su vam planovi za budućnost?
Za petnaestak dana ću platiti račune, nastupit ću u Domu sportova za nekoliko dana, a na ljeto planiram otići na more.
Teško mi je raditi veće planove u nestabilnoj struci, u nestabilnoj državi. Ali želim raditi više i bolje, i pomicati svoje granice, napredovati u struci. Jedino mogu sigurno reći da neću otići živjeti u Irsku.