Povodom predstavljanja domaće kinosezone u kinu Europa razgovarala sam s Hrvojem Hribarom, ravnateljem Hrvatskog audiovizualnog centra, (HAVC-a) krovne institucija za poticanje audiovizualne djelatnosti u Hrvatskoj od 2008. Pod naslovom U kinu je bolje!, kroz razigrani trailer prikazana su četiri domaća filma koja nas očekuju: Zvizdan Dalibora Matanića, kojeg smo već i imali prilike gledati, Život je truba Antonija Nuića, Narodni heroj Ljiljan Vidić Ivana Gorana Viteza, te debitantski film Igora Šeregija ZG80. Tri komedije i jedna izuzetno uspješna drama, prekretnica u percepciji suvremenog hrvatskog filma, po riječima Hribara koji je i sam po struci redatelj. Namjerava li se i dalje baviti režijom, kako se u Hrvatskoj zapravo stvaraju filmovi i koja je uloga HAVC-a u priči o hrvatskom filmu, donosimo u nastavku.
Intervju.hr: HAVC sufinancira proizvodnju audiovizualnih djela (kratkog i dugog metra), realizaciju manjinskih koprodukcija, razvoj filmskih i televizijskih scenarija i djela, kao i komplementarne djelatnosti. Njegovo je financiranje osigurano dijelom iz državnog proračun, dijelom iz prihoda ostvarenog obavljanjem audiovizualnih djelatnosti. Koliko novaca država izdvaja za film na razini godine i koji su i koliki ti drugi prihodi?
Država u HAVC na godišnjoj razini ulaže 32 milijuna kuna, a sudioničari ulože u fond dodatnih 25,26 miljuna, ovisno o svojim godišnjim prihodima. Količina novca koju država ulaže u HAVC osigurava proračunu povrat svih uloženih sredstava, jer se praktički na jednu uloženu proračunsku kunu na proizvodnju audiovizualnog djela kod nas potroši još četiri kune iz drugih izvora, od čega se 25% PDV-a vraća nazad u proračun. Ne zaboravimo da u HAVC-u postoji i druga linija financiranja, poticaji za izvoz filmskih usluga koja je Hrvatskoj ove godine donijela 167 miljuna izravnih ulaganja. Odnosi se to na financijski promet napravljen kroz strane ekipe koje su izvana donijele novac te ga potrošile na hrvatske djelatnike, tehniku, hotelske, transportne usluge.
Ove godine imali smo velike financijske izdatke zbog uspjeha filmova, Rotterdam, Berlin, Venecija, Cannes, Karlovi Vari, Toronto… Nije održan niti jedan A festival bez hrvatskog filma u natjecateljskom programu, a HAVC ima običaj pratiti hrvatske filmove, osigurati im elementarnu promociju.
Intervju.hr: Imate li podatke za ovu godinu – koliko je filmova snimljeno, prikazano i kakva je bila posjećenost ?
U kino-distribuciju je tijekom 2015 ušlo 7 dugih igranih i četiri duga dokumentarna filma, da izbrojimo samo većinske hrvatske produkcije. Osmi ima premijeru 29.prosinca. Do sad su navedeni naslovi imali ukupnih 80 tisuća gledatelja, od čega je Zvizdan napravio polovicu rezultata . A osmi film, Ljiljan vidić, vjerojatno će imati više gledatelja od svih ranije navedenih ukupno, uključivo rezultate Zvizdana. Vidjeli ste našu novu filmsku najavu s ispravnim sloganom: U kinu je bolje!
Nama je naime stalo da podsjetimo publiku da i mi znamo napraviti zabavne filmove. Trailer koji ste vidjeli sastoji od tri filma koja su iznimno pučka na jedan inteligentan i relevantan način, ali namijenjena užitku široke publike.
Intervju.hr: Što znači užitak široke publike?
To znači napraviti film za nekog tko se nije obrazovao da gleda film, napraviti film za nekog tko je, ne htijući, žrtva medijskih prilika zadnjih petnaest, dvadeset godina, za nekoga tko voli komforne narative. Ne zaboravite da se unutar komfornog narativa može snimiti i remek-djelo. O čemu svjedoče klasici i svake godine poneki sjajan mainstream film koji napravi neka europska ili ne europska produkcija.
Intervju.hr: Prošle godine su samo tri hrvatska filma prešla prag od 10 000 gledatelja u kinima. U čemu mislite da je najveća prepreka između hrvatske publike i hrvatskog filma i što HAVC i država po tom pitanju treba i može napraviti?
Mi smo pokazali da kad netko napravi uspješnu komediju, uspješan film za djecu i mlade ostvaruje brojke koje su vrlo slične brojkama koje pokazuju gledanost holivudskih blockbustera. No kada je posrijedi istraživački film, film koji se pokušava izraziti na neki drugi način, koji je na cijeni kod za film obrazovane publike i koji ima prođu na festivalima u Berlinu, Veneciji, Moskvi i tako dalje, takav film u Hrvatskoj ne nailazi na prijem, bez obzira radilo se filmu Ognjena Sviličića, Larsa von Triera, a nekad čak i braće Coen. Bez ikakve diskriminacije prema zemlji podrijetla i veličini autora/ice , hrvatska se publika, odgajana kroz jednu korporativnu stihiju koja vlada u medijskoj i filmskoj kulturi zadnjih dvadeset godina, ohladila. I oni koji su zainteresirani prije će takav film pogledati u Max Tv videoteci ili na televiziji, neće riskirati kupovinu kino ulaznice. Međutim, nešto se značajno promijenilo i ta je prekretnica Zvizdan, film koji nije napravljen da razonodi publiku, a koji će distribuciju završiti sa 50 000 gledatelja, što je značajan rezultat. Vjerujemo da dolazi jedno novo doba, da će ljudi u većem broju gledati inovativne, ozbiljne filmove. Pri tome ne mislim da narativan, mainstream film mora biti nužno neozbiljan. Tu branim i svoj autorski integritet, a ne samo politiku HAVC-a. Cijeloj priči pripomaže i nezavisna Kino mreža. Gotovo polovica gledatelja Zvizdan je gledala u nezavisnim kinima koja postaju sve užurbanija mjesta. Sa puno uloženog truda kino programera, sa radom sa djecom, srednjoškolcima,sa studentima, starijima, onom generacijom koja je odrasla na kinu, a sada rijetko zalazi u kino, a koji su matična publika u Europi. S njima treba raditi, njih treba pozvati u kino. Puno rada, ali se isplati.
Intervju.hr: Što je s mlađom publikom, intelektualcima koji nisu nužno iz filmskog polja i publikom u nastajanju ?
Mislim da im radoznalosti za film svakako ne nedostaje što vidimo na pretrpanim festivalskim projekcijama poput ZFF-a i Motovuna. Nama u HAVC-u je zadatak zainteresirati ih za redovnu distribuciju, za veliko platno, skinuti ih s interneta i Torrenta, potaknuti ih da uživaju u zajedničkom činu gledanja filma.
Intervju.hr: Radi koga snimamo filmove ?
Filmove snimamo radi tri vrste ljude: mrtvih, živih i onih koji će se tek roditi. Filmovima nešto nastavljamo, mijenjamo smjer iz kojeg dolazimo prilagođavajući se svijetu u kojem jesmo i ostavljamo nešto onima koji bi sutra trebali doći pogledati što se ovdje događalo ranije.Meni se čini da će neki istraživač /ica kulture 2050. jako puno moći saznati o Hrvatskoj početkom stoljeća upravo kroz audiovizualno stvaralaštvo. Mislim da smo se uozbiljili, da ostavljamo trag. I naši filmovi koji nisu u prvom planu, o kojima se ne piše na naslovnicama, odlikuju se artikuliranošću, valjanim razlogom za svoj nastanak i nešto bilježe.
Povijest umjetnosti u širem smislu karakteriziraju razdoblja povećane kreativnosti i produktivnosti i razdolja suše, i to ne samo u životu pojedinca koji stvara nego i u povijesnom metabolizmu zajednice. Mislim da smo sad u periodu kada se umjetnici sa strašću izražavaju u filmu. Bilo da govorimo o dokumentarnom filmu, novoj animaciji koja podsjeća na stare potencijale ove sredine, o cjelovečernjim igranim filmovima. Hrvatski film se prepoznaje i Hrvatsku se prepoznaje po filmu.
Intervju.hr: Dakle publika je ipak centralni faktor?
Nama je važno da imamo neku ravnotežu, da publici ne okrećemo leđa, ali ni da podredimo svaku ideju i sve ono što radimo cilju da publika za tim mora „ludovati”. Na taj način bismo stvorili „ nizbrdicu” koja bi nas odvela u neko isprazno šarenilo.
Intervju.hr: Ali moguće je napraviti neku kombinaciju?
Moguć je film koji kombinira oboje i moguće je imati repertoar koji kombinira oboje.To je vrlo praktična koncepcija koju pokušavamo slijediti.
Postoji ta odgovornost koju osjećamo prema cjelovitom filmskom repertoaru; da ljudi koji prvi put rade film dobiju svoj prostor, da žene koje rade film kao autorice dobiju prostor, da ga dobiju filmovi za djecu i mladež. Da imamo neki kontinuitet, s populističkim filmom, ali bome i s filmovima poput Zvizdana i Takva su pravila .
Paradoksalno, više se treba truditi oko popularnih filmova, onih koje bi kritičari lake ruke nazvali komercijalnim, nego oko toga da namirite dovoljno ovih umjetničkih. Strahoviti je izazov i rizik raditi populistički film u Hrvatskoj. Za popularni film tržište je uglavnom isključivo – nacionalno, tako da na neki način igrate samo na jednu kartu, kartu publike, i ako se ljubav između publike i djela iznevjeri, što često nije samo stvar gledatelja i konkretnog filma već i brojnih drugih okolnosti, to je to. Ako se pak odlučite za jednu ozbiljnu dramu,o čijem ste konceptu već sakupili veći broj stručnih mišljenja, tijekom razvoja, znate da ako i ne uđete na primjerice, Berlin, vjerojatno ćete biti u Solunu, Cottbusu, odlično proći na Puli. Znate da ćete, ukoliko napravite pošten posao, dobiti određenu satisfakciju. Drama je sigurniji teren od pučke zabave.
Intervju.hr: Zarađuje li hrvatski film ? Najveći prihod i dalje daju prodane kinoulaznice. Postoji li mogućnost da hrvatski film u nekom trenutku počne ozbiljnije zarađivati?
Hrvatski film zarađuje kao cjelina, kao industrija, kao zajednica. Novac koji država ulaže u kinematografiju, koji se troši kod nas plus sredstva koja se zarade kroz sustav poticaja i troše se u Hrvatskoj, opet se vraćaju u državnu blagajnu. Kada bi naši filmovi u pojedinačnoj eksploataciji zarađivali puno više, mi bismo bili u problemu obračuna. Ironično, nama je za sada dobro da filmovi ne zarađuju puno više nego što koštaju da se ne bi doveli u dovedemo u poziciju razdvajanja određenih vrsta filmova, i nekih novih knjigovodstvenih praksi. Ovakvi kakvi jesmo vrijedimo za ovu zajednicu sasvim dovoljno, u financijskom smislu. I to daleko više nego što bi se očekivalo od jedne šačice kulturnjaka.
Intervju.hr: HAVC daje potporu i za filmove nastale u koprodukciji s manjinskim hrvatskim udjelom. Ove godine za to je izdvojeno oko dva i pol milijuna kuna. Kako stoji hrvatski film na europskoj kulturnoj mapi i koliko su nam tu važne koprodukcije?
Kroz koprodukcije ujedinjujemo sredstva da bismo zajedno stvorili nešto, međusobno utječemo jedni na druge, postajemo virtualno veći iako smo u stvari mali i na kraju, što nije nevažno, pristupamo stimulativnim fondovima koji ta naša zajednički prikupljena sredstva povećaju za deset, petnaest posto. Na taj način se dovodimo u poziciju da, iako govorimo o malim proračunima, ustvari stvaramo nešto što je veće od nas.
Intervju.hr: Hrvatska postaje sve zanimljivija lokacija stranim filmašima. Snimalo se dosta, od Game of Thrones, preko Winnetoua do Jezera Luca Bessona. Na koje sve načine hrvatska kinematorafska industrija profitira od toga ?
Čitava tajna poticaja (20 posto povrata od potrošenih sredstava) jest da uvedete strane projekte u sustav naše kinematografije. Uvjeti koje smo zadali su teški, ali pošteni. Strana ekipa mora uzeti dvije tećine hrvatskih filmskih djelatnika, ne može djelovati bez hrvatskog potpornog centra, mora fiskalizirati svaki svoj trošak, orijentirati se na hrvatski porezni sustav. Te filmove približavamo korpusu svoje kinematografije, a svojim ljudima, otvaramo nove mogućnosti rada.
To je i jedan od razloga zbog kojeg gotovo da više volimo velike europske ekipe od onih holivudskih, jer se radi na jednoj parnerskoj osnovi i stvara se jedan zanimljiv jam session na setu, gdje ljudi različitih nacionalnosti rade ono što se s pravom ima zvati europski film. Bitno je što ovaj posao omogućuje hrvatskim producentima da između dva hrvatska projekta izdvoje nekih sedam, osam tjedana za taj strani projekt i nešto zarade. Na taj način generiraju neku „rezervu” koje im poslije može poslužiti u radu na vlastitom projektu, mogućnost da ulože nešto svog vlastitog novca u hrvatsku produkciju.
Intervju.hr: Dosta se govorilo o gradnji filmskog studija. Kada pretpostavljate da bi se projekt mogao realizirati i što će nam sve to novo donijeti?
Realizirat će se tijekom godina koje dolaze, radi se o dosta osjetljivom projektu. Nisam za to da se radi na brzinu, već da se, kada stručnjaci završe elaborat oko lokacija krene korak po korak u realizaciju tog zdanja koje nam je silno potrebno kako bismo strane filmske ekipe mogli dulje i cjelovitije vezati za sebe.
Intervju.hr: Sve više ljudi zainteresirano je za kratku formu. HAVC daje potpore i za kratki igrani, eksperimentalni i dokumentarni film. Kakav je danas položaj hrvatskog kratkog filma, gdje ga, osim na festivalima možemo gledati i gdje je njegova publika?
Kratki filmovi se redovito prikazuju na programu nezavisnih kina u Kino mreži, oni su dio programskih obveza svih 50 kina neovisne mreže. Kratki film ima svoje male svečanosti, svoj rođendan najkraći dan (21.12.), kad izlazi na ulicu. Kratki filmovi dio su adventske ponude u Splitu, Osijeku, Zagrebu, Rijeci. Bit će prikazivani na otvorenom, a u tom će periodu biti naglasak na kratkim filmovima i na ekranima nezavisnih kina.
Kratki film, pogotovo kad mu je trajanje do petnaestak minuta, izvrsna je predigra cjelovečernjem igranom filmu, a dobro funkcionira i na Youtubeu. Danas imamo sve manje vremena, i sve manji attention span, kratki film utoliko postaje sve je značajnija forma i ja se beskrajno moram zahvaliti prevratničkoj ulozi koju je imalo dvoje novih umjetničkih savjetnika u percepciji kratkog filma, Jeleni Paljan i Jurju Lerotiću, koji su kratkom filmu pristupili gotovo pobožno ozbiljno i puno napravili surađujući s autorima i producentima.
Intervju.hr: Zašto nam je HAVC važan ? Je li moguće snimiti (dobar) film u RH bez potpore HAVC-a ?
Sigurno da mora biti moguće snimiti film bez potpore HAVC-a, i takvi se filmovi snimaju. Primjerice, uz potporu Hrvatske radio televizije, zatim kao non budget /low budget produkcije, te trećom, neiskušanom mogućnosti sakupljanja ozbiljnijih novaca od privatnih investitora sa više strana. HAVC je uviđavan prema nezavisnim,
samofinanciranim filmovima te u fazi postprodukcije obično podrži te filmove, iako ne u onom iznosu kojim podržava realizaciju odabranih projekata.
Intervju.hr: Kada govorimo o poticanju proizvodnje dugometražnog igranog filma, što HAVC traži od tog materijala, što je presudno da se odabere priča koja će se razvijati u scenarij odnosno projekt ?
Kanal koji je uspostavio HAVC projekt vodi kroz nekoliko etapa, razvoj scenarija dakle proces kreiranja riječi koje imaju postati činom. Kroz razvoj projekta koji slijedi nastavlja se rad na dramaturgiji , ali je fokus na razvijanju produkcijskog dijela priče- traženje lokacija, ko-producenata itd. Na taj način, kad film uđe u onu treću fazu, kada mu audiovizualno vijeće dodijeli sredstva za produkciju, ne radi se o već zrelom projektu koji je nije na početku, projektu koji točno zna što mu je potrebno, za kojeg se već zanimaju selektori festivala, a još nije pala ni prva klapa. To je razlika koju čini naš sistem u kojem struka na drugačiji način smišlja, proizvodi i rađa film nego prije desetak godina.
Intervju.hr: Što predani materijal mora imati da bi zadovoljio kriterije i da se sredstva odobre baš njemu?
Projekt s jedne strane mora zadovoljiti strateška očekivanja, a s druge se svidjeti umjetničkom savjetniku . Umjetnički savjetnici, koji se izmjenjuju, imaju potpunu slobodu, ali i odgovornost u donošenju odluka koje moraju biti dobro obrazložene, a onda odobrene od audiovizualnog vijeća. Savjetnik je taj koji svojom odlukom preuzima odgovornost, ne samo za dodjelu sredstava, već i za uspjeh odnosno rezultat filma čiju realizaciju prati i pomaže od pred do post produkcije.
Intervju.hr: Kako se biraju umjetnički savjetnici i tko ih čini ?
Ravnatelj HAVCa ih predlaže audiovizualnom vijeću koje onda donosi odluku. Umjetnički savjetnici osobe su iz područja proizvodnje , i to najčešće redatelji, zatim dramaturzi i montažeri , te nešto rjeđe filmolozi. Kadar koji bi nam svakako dobro došao su kreativni producenti, ali dobre je kreativne producente teško dobiti u periodu kad su izvan projekta jer oni najčešće rade na više njih istovremeno.
Tu je također i relativno nova profesija, festivalskih programena, ljudi koji promišljaju film na mješoviti, teorijsko-praktičan način. Trenutno imamo dva takva afirmirana festivalska programera, savjetnicu za eksperimentalni film i savjetnika za animirani film.
Intervju.hr: S obzirom da su umjetnički savjetnici i sami autori koji su se ili za koje je vjerojatno da će se prijavljivati na natječaje HAVCa dok nisu na svojoj savjetničkoj funkciji, postoji li tu sukob interesa kao što je o tome nedavno bilo riječi Danijelom Tipurom i dokumentarcem o Dvorniku koji dva puta nije prošao na natječaju? Može li se isti sukob izbjeći u maloj sredini kao što je naša?
Treba definirati što je „sukob interesa” u sredini u kojoj svatko svakog zna, svatko je sa svakim radio, sudjelovao u nekakvoj transakciji . Za nas sukob interesa,kako piše u pravilniku, znači da osobe koje sudjeluju o određenom projektu , kao njegovi nositelji ne mogu biti o poziciji da o njemu odlučuju. Mislim da je naš sustav napravljen je za svrhe nadziranja i ograničavanja sukoba interesa, a ne njegovog apsolutnog sprečavanja. Znači da se ne reaspravlja o tome u kojoj je mjeri, primjerice, Dalibor Matanić, koji je donio odluku o nekom projektu kojeg je predložila njegova dotadašnja producentica, s njom povezan, jer znamo kako je on s njom povezan u nekom ljudskom smislu. Formalno nije povezan na način koji bi ga diskvalificirao, mi možemo konstruirati tu povezanost. Međutim bitno je uvidjeti koliko taj projekt vrijedi i koliko će taj projekt donijeti zajednici. Objavljeno je ranije puno uvredljivih spekulacija i legendi o tome kako je Zvizdan na neopravdan i sukobljiv način dobio potporu HAVC-a. A kada film pogledate, jasno vam je da je subvenciju dobio iz nekih pravih razloga.
Intervju.hr: Ovo vam je drugi mandat u HAVCu i pred vama su još tri godine. Napravilo se puno toga, uključujući i četverogodišnji projekt digitalizacije hrvatskih nezavisnih kinoprikazivača, ali jedno pitanje i dalje ostaje neriješeno, a to je hrvatska filmska baština odnosno vlasništvo nad istom (hrvatski filmovi nastali u Jugoslaviji u produkciji Jadran filma). Što se poduzima da se to riješi i mislite li da će se riješiti u nekoj skoroj budućnosti?
Ništa u ovom trenutku ne poduzimamo. Sve što smo ranije poduzeli – bilo je uzaludno. U nerazboritoj privatizaciji stradala je hrvatska filmska baština. Nije niti prodana, niti kupljena, niti zadržana. U nekom je pravnom limbusu, a očito ne postoji politička volja da se to riješi, kao da protiv sebe imamo izumiruću rijetku vrstu koju štite neki tajni propisi, omerta, zakon šutnje. Ta debata jako sporo napreduje i mislim da su HAVC i hrvatska audiovizualna zajednica iscrpili sve mogućnosti koje imaju unutar svojih nadležnosti. Lopta je sada u nogama nove vlade, prošla se uspješno skrivala od tog problema.
Intervju.hr: Rekli ste da će vas iskustvo u HAVCu promijeniti kao redatelja. Mislite li i dalje snimati filmove?
Da, htio bih snimati filmove, kao producent, kao redatelj, htio bih snimati djela koja nisu nužno filmovi, baviti se transmedijom i televizijskim serijama. Puno sam naučio o suradničkom odnosu i vrlo mi se sviđa kako HAVC kao neko krovno tijelo ulazi u interakciju sa autorima, producentima, djelima koja izlaze. Sve mi je privlačnija pomisao na ulijetanje nazad u kinematografiju kao autor, u trenutku kad se ona zaista značajno promijenila. Koliko ću biti u njoj uspješan i koliko ću sam moći izdržati kriterije koje smo podigli visoko zadnjih godina, to ćemo vidjeti. S jedne se strane nadam da će to biti čim prije, a s druge držim da bi bilo brljavo maknuti se s ove pozicije prije nego li su riješena i zatvorena još neka važna pitanja.
Intervju.hr: Koja je po vama ključna stvar koja čini dobar film ?
Usredotočenost i ostvareni savez između dovoljnog broja ljudi koji su se u pravom trenutku pronašli i ostvarili energetsko polje u kojem je na jednom sve moguće, koliko god nemoguće taj posao izgledao nekome sa strane.