Počelo je u redakciji Studija, tada najprodavanijeg jugoslavenskog tjednika- karijera filmskog novinara, ne ljubav prema prema filmu, ta se dogodila sama od sebe. Profesija je pronašla njega, a ne on nju, kaže Stjepan Hundić, filmski novinar i kritičar te direktor i suosnivač Fantastic Zagreba, jedinog festivala žanrovskog filma u Hrvatskog i jednog od važnijih u regiji. Upravo smo povodom otvaranja festivala razgovarali sa Stjepanom Hundićem, o programu koji nas očekuje sve do 9.srpnja na ljetnoj pozornici Tuškanac te zadnjoj godini projekcija na Medvedgradu, problemu proizvodnje žanrovskog filma u Hrvatskoj, ali i o njegovoj producentskoj karijeri koja možda tu sliku i izmjeni.
Fantastic Zagreb postoji od 2011. te je jedini žanrovski filmski festival u Hrvatskoj. Koji je bio povod za osnivanje festivala?
U filmu sam jako dugo, počeo sam sa pisanjem kritika i recenzija još dok sam studirao. Dvadeset godina sam radio kao filmski novinar, obilazio festivale i u nekom trenutku sam shvatio da bih volio organizirati filmski festival. Zatim sam upoznao Miu, moju poslovnu partnericu koja je u tom trenutku radila Libertas film festival na kojem sam joj se potom pridružio. Nakon sedam-osam godina tamo odlučili smo da je vrijeme da odemo iz Dubrovnika. S obzirom da smo oboje iz Zagreba nekako je bilo prirodno naše sljedeće festivalsko odredište bude baš taj grad, a žanrovski festival zato što je već u to vrijeme Zagreb imao jako puno festivala, a nitijedan ovog tipa.
Program festivala sastoji se novih i starih, kultnih filmova. Što nas očekuje ove godine, što nikako ne smijemo propustiti?
Pa ja uvijek volim reći sve! Naš najpopularniji program se pokazao program klasika. Nazvali smo ga „Sretan rođendan!“ jer prikazujemo filmove koji te godine slave svoje velike jubileje. Najavni vikend smo otvorili Solarisom od Tarkovskog koji slavi 45 godina od premijere, a od ostalih naslova u tom programu imamo Conana Barbarina sa Schwarzenegerom, od velikog talijanskog majstora horora Daria Argenta Suspiriu koji je etiketiran kao najljepši horor ikad snimljen, pa Robocopa, Spielbergovog Poltergeista, Carpenterov Stvor i jedan od najvećih SF klasika Metropolis koji slavi punih 90 godina. Što se ostalih sekcija tiče to su još „Ponoćno ludilo“ u sklopu kojeg prikazujemo malo više edgy filmove, recimo francuski horor Sirovo, koji je prošao sve velike filmske festivale. Tu su također i dva sjajna dokumentarca, 78/52, koji se bavi važnošću scene tuširanja u Hitchcockovom Psihu, a taj nam autor dolazi i u Zagreb. Drugi dokumentarac, David Lynch: život kao umjetnost bavi se radom i životom velikog Davida Lyncha. Izdvojio bih i ruski SF spektakl Sila privlačnosti kojega su nazvali ruskim Danom nezavisnosti, predivnu SF dramu Projekt Lazarus, a tu je i Nordijski fokus sa sjanim skandinavskim filmovima.
Zbog renovacije koja će trajati do 2020. godine, ovo je zadnji put da se projekcije održavaju i u Medvedgradu. Što nas očekuje ove godine tamo?
Medvedgrad je postao naša tradicija i tamo zatvaramo festival. Ove godine radimo projekcije u petak 7. srpnja kad prikazujemo sjajan Bar u režiji Alexa de la Iglesije a u subotu 8. srpnja fenomenalan Carpenterov SF Stvor koji slavi 35 godina. Ulaznica za film od 55 kuna uključuje i prijevoz do Medvedgrada, a nakon projekcija slijede tulumi do zore uz poznate DJ-e iz regije. Karte za kompletan program mogu se kupiti u kinu Europa.
Važno je napomenuti da je ulaznice za Medvedgrad potrebno kupiti čim prije jer se one jako brzo rasprodaju. Svake godine imamo probleme jer ljudi dođu sami na Medvedgrad i žele ući na projekciju što naravno nije moguće.
Koliko mislite da ovaj festival znači Zagrebu, njegovoj ljetnoj sezoni?
Pa mislim da znači i da je jako važno spomenuti da je ova ljetna pozornica kina Tuškanac bila zatvorena 45 godina i da smo je upravo mi u suradnji s Gradom vratili u život. Drugo, obogatili smo ljetnu festivalsku ponudu u Zagrebu jer u ovo vrijeme nije bilo filmskih festivala i prvi smo i jedini filmski festival na otvorenom. Također, mi smo jedini žanrovski festival u Hrvatskoj i najveći takav u regiji.
Kakva je financijska konstrukcija festivala, nailazite li na dovoljno potpore?
Pa svi organizatori festivala će reći da nikad nemaju dovoljno novaca, što je točno zato što kad imaš više onda više i potrošiš, želiš raditi veći festival s više gostiju i tako dalje. Iskreno, nismo u potpunosti zadovoljni posebno što se tiče podrške od HAVC-a koja je višestruko manja od nekih drugih festivala. Nadamo se da će se to uskoro promijeniti u HAVC-u jer ni dan danas nema jasnih kriterija to jest sustava bodovanja prema kojem se dodjeljuju sredstva pa onda te komisije zapravo mogu dijeliti sredstva kako žele. Mi naravno imamo i privatne sponzore i našu publiku, podupiru nas i Turistička zajednica i posebno Grad Zagreb kao naš glavni sponzor i partner, no mi bismo htjeli raditi malo ambiciozniji festival, a za to je potrebno više novca.
Ambiciozniji u kojem smislu?
Pa želimo dovesti više gostiju, prošiti program, no gosti su najvažnija i najskuplja stavka. Mi svake godine imamo važne goste no uglavnom u sklopu Europskog žanrovskog foruma, a htjeli bismo, ako ne za svaki, onda za većinu filmova imati goste. To je na kraju krajeva i ono što publika želi, da ih vidi, da s njima porazgovara. To je jedan od najvažnijih elemenata svakog festivala.
Jedan od programa je i Europski žanrovski forum koji je namijenjen stručnoj obuci i usavršavanju mladih filmaša koji se bave žanrovskim filmom. Možete li nam reći nešto više o tom programu, što sve uključuje?
Europski žanrovski forum smo pokrenuli s Black Nights Film Festivalom iz Tallinna, Imagine Film Festivalom iz Amsterdama te konzultantskom kućom Screen Division iz Pariza. Ovo je treća godina Foruma, no prva za koju smo dobili financijsku podršku od Creative Europe Media programa i to za dvije godine, što je velika stvar. Cilj ovog projekta je da osiguramo mladim europskim talentiranim filmašima u žanrovskoj kinematografiji da uz pomoć vrhunskih svjetskih stručnjaka razviju svoje projekte i svoj talent kroz tri stručne radionice u Zagrebu, Amsterdamu i Tallinnu. Ove godine je izabrano osam projekata iz čitave Europe uključujući i jedan hrvatski: Štriguni. Dovodimo velike stručnjake u Zagreba, Novog Zelanda, Amerike, Europe, producente, stručnjake za virtual reality, ljude koji se bave crowdfundingom. Pola radionica je zatvorenog tipa i odnosi se na tih osam izabranih projekata, a na ostala predavanja mogu doći i oni koji su zainteresirani slušati ih. Sve se događa u hotelu Westin, na sedamnaestom katu, a raspored je na www.europeangenreforum.com
Na koji se način odabire osam spomenutih projekata, kako izgleda proces prijave?
Bio je to otvoreni javni natječaj na kojega se mogao prijaviti tko god je htio, a ono što je bilo važno jest da su to europski projekti ili eventualno koprodukcija sa Amerikom ili Azijom. I da se naravno radi o žanrovskom filmu.
Možete li nam malo objasniti pojam žanrovske kinematografije s obzirom da se na Fantastic Zagrebu ne pojavljuju samo filmovi fantastike kako bi naziv mogao sugerirati?
Kad se kaže žanrovska kinematografija onda se prije svega misli na usko žanrovske filmove – znanstvenu fantastiku, fantasy, horor, mystery, suspense itd. Ako se promatra šire onda u nju spadaju i trileri, animacija, psihološke drame, čak i crnohumorne drame, akcija, avantura itd. Mi smo se držali te šire definicije žanrovske kinematografije no trudimo se imati što više fantastike i SF-a.
Zašto u hrvatskoj kinematografiji imamo toliko malo žanrovskog filma?
Mi smo mala kinematografija, a i dio smo europske filmske tradicije koje je oduvijek bila “dramska” a manje “žanrovska”. Žanrovski filmovi nisu ni jeftini, mada se može napraviti i jeftini žanrovski film. To je sve više stvar tradicije. Općenito u Europi se ne radi toliko žanrovskog filma koliko se radi „ozbiljnog“, dramskog filma. Međutim, zadnjih desetak godina se to mijenja, pogotovo u Skandinaviji. Zato ove godine na festivalu imamo i Nordijski fokus. Španjolci rade puno žanrovskih filmova, Francuzi također. U Hrvatskoj se radi desetak filmova godišnje i to su uglavnom drame, ali to je onda i pitanje za selektore. Moram biti iskren pa reći da i nema toliko žanrovskih projekata koji se prijavljuju. Kao producent razvijam tri-četiri baš žanrovska projekta i jedan od njih, Blok 62 je prošao jako dobro tako da vjerujem da se i te stvari polako mijenjaju i kod nas. Također sam kroz Europski žanrovski forum otkrio puno fenomenalnih žanrovskih projekata kod nas i u regiji. Po meni, jedan od razloga zašto nema dovoljno žanrovskih projekata jest i strah naših mladih autora koji ne očekuju da će proći na natječajima jer mi uglavnom snimamo drame i komedije.
Zašto je žanrovski film uvijek stavljen u opoziciju s ozbiljnim filmom, kao da ima manju vrijednost od njega?
Mi smo zapljusnuti žanrovskim filmovima iz Hollywooda kojima je prije svega cilj zabaviti publiku. Horori primjerice, slasheri, osamnaesti nastavak ovoga, onoga, inflacija filmova sa super junacima… Nemam ništa protiv, i sam ih volim pogledati, ali to je uglavnom popcorn produkcija za zabavu širokih masa pa se stječe dojam da je žanrovski film nešto “neozbiljno” i za nezahtjevnu publiku. A recimo horor Sirovo koji sam spomenuo, ili SF Projekt Lazarus, oba dva sjajna žanrovska filma i isto tako ozbiljni dramski filmovi.
Toliko smo puta spomenuli tu sintagmu „ozbiljan“ film tako da bi sad trebalo obrazložiti što ona znači.
Pa da, zato stalno govorim ozbiljan film s navodnicima. Ne bih htio ispasti previše pretenciozan, ali postoje filmovi kojima je jedini cilj zabava, što je u redu. I ja volim holivudsku kinematografiju. Takvih filmova ima i u Europi, nije to samo holivudska produkcija. A postoje i filmovi koji gledateljima žele nešto poručiti. Obrađuju neku važnu temu, nešto što je bitno, pa bilo naizgled i banalno. Postoji puno žanrovskih filmova koji se bave takvim temama. Prije par godina smo otvorili festival s filmom Babadook, jednim sjajnim hororom koji je bio veliki hit u svijetu, a onaj koji želi malo bolje pogledati taj film shvatit će zašto je bio takav hit. Priča je jako jednostavna, radi se o “čudovištu iz ormara” koje klinac vidi u svojoj sobi, milijun puta viđena tema. Međutim glavni lik je klinac koji živi sa samohranom majkom, cijelo vrijeme se provlače socijalne note, obiteljske vrijednosti, ljubav koja je jača od svega itd. Tako da ima puno žanrovskih filmova koji se bave ozbiljnim temama, a znamo što su ozbiljne teme: ljubav, smrt, novac, seks, izdaja, smisao života, osveta, sloboda, ljudske drame, naši strahovi, veliki povijesni događaji…
Kao filmski novinar putovali ste svuda po svijetu, prošli ste mnoga izdanja raznih festivala i razgovarali sa brojnim velikim imenima iz filmskog svijeta. Postoji li nešto što biste mogli izdvojiti, iskustvo koje ćete pamtiti do kraja života?
Mislim da bi za to trebali drugi intervju. Ima puno stvari koje su mi ostale u lijepom sjećanju – praktički sam cijeli svijet obišao sa svojim poslom. Radio sam puno intervjua sa svim tim poznatim imenima iz filmske industrije tako da mislim da su mi se ti susreti s uistinu filmskim legendama urezali u pamćenje. Poseban je osjećaj razgovarati s ljudima koji iza sebe imaju velike karijere i neke legendarne statuse. Ima ih mnogo ali sad mi recimo pada napamet Jack Lemmon koji je imao toliko pametnih, duhovitih i zanimljivih priča iz svoje karijere, tako da mi je to jedan od najdražih intervjua koje sam vodio. Mislim, koliko ljudi u svom životu ima priliku sjesti za stol s nekom tako legendarnom filmskom facom, razgovarati i osjećati se kao da ste prijatelji? Danas je to nemoguće jer se sve kontrolira, publicisti vam dišu za vratom pa ne smiješ pitati ovo, ne smiješ pitati ono. Mislim da sam u pravom trenutku odlučio ostaviti se novinarskog pera! Posvetio sam se Fantasticu, još nekim projektima i fokusiram se na svoju producentsku karijeru koja se lijepo razvija.
U sjećanju mi je ostao i moj prvi filmski festival u Berlinu na kojem sam bio još za vrijeme studija. Bio sam fasciniran što sam tamo, što gledam sve te filmove i razgovaram sa svim tim ljudima iz filmskog svijeta.
Kada se dogodila ljubav prema filmu?
Plan je bio otići u London i studirati film, no krenula su ratna zbivanja i nije bila situacija za otići. Nije bilo nekog posebog trenutka, od malih nogu sam bio fasciniran filmom. To je ono kad se kaže da je zanimanje ili profesija pronašla tebe, a ne ti nju. Sjećam se ciklusa Jacka Arnolda, slavnog američkog redatelja SF filmova 50-tih Čovjek koji se smanjivao, Biće iz Crne lagune, Tarantula. Divni filmovi! Svaku nedjelju se prikazivao po jedan film i ja sam u to gledao kao hipnotiziran iako sam bio klinac koji nije baš previše shvaćao što se zapravo događa. Ljubav prema filmu nastavila se i dalje, a onda sam u srednjoj školi shvatio da je film nešto što me užasno privlači i čemu posvećujem jako puno vremena. Na prvoj-drugoj godini faksa sam već počeo pisati za tiskane medije a onda su slijedile faze: filmski novinar i kritičar, festivali i sada evo filmska produkcija. Tako da je film oduvijek bio dio mene.
